“I treba da ti bude dosadno”, odgovorio mu je.
Na prvi pogled možda zvuči strogo. Međutim, iza nekoliko riječi krije se ideja o kojoj razvojni psiholozi i stručnjaci za roditeljstvo govore godinama – djeci ne treba popuniti svaki slobodan minut.
Đoković je ovu situaciju opisao govoreći o svom odnosu prema tehnologiji i odrastanju djece.
“I treba da ti bude dosadno”
Kada mu je Stefan rekao da mu je dosadno, objasnio mu je da dosada nije nešto od čega roditelj mora odmah da ga spasi.
“Kaže mi: ‘Tata, dosadno mi je.’ Kažem: ‘I treba da ti bude dosadno. Šta fali? Dosađuj se.’ Iz dosade se rađa kreativnost”, objasnio je Đoković, prenosi Ona.rs.
Poenta nije bila da dijete treba ostaviti bez pažnje ili sadržaja, već da ne mora svaka praznina u njegovom danu momentalno da bude popunjena spoljašnjom stimulacijom.
Kada odrasli odmah ponude rješenje, dijete nema mnogo razloga da samo smisli šta će raditi. Kada mu ostavimo prostor, ono mora da potraži ideju.
Zašto dosada nije neprijatelj?
Savremena djeca imaju mnogo manje prilika da im zaista bude dosadno nego generacije njihovih roditelja. Između škole, treninga, časova, organizovanih aktivnosti, televizije, igrica, društvenih mreža i kratkih video-snimaka, gotovo svaki trenutak može da bude ispunjen nekom vrstom stimulacije.
Dosada, međutim, može da bude trenutak u kojem dijete počinje samo da traži zanimaciju. Možda će uzeti papir i crtati, napraviti nešto od predmeta koje pronađe u kući, izaći napolje, otvoriti knjigu, izmisliti igru ili jednostavno provesti neko vrijeme razmišljajući.
To ne znači da će svaki dosadan sat proizvesti genijalnu ideju. Ali dijete tako dobija priliku da vježba samostalnost, toleranciju na frustraciju i sposobnost da samo organizuje svoje vrijeme.
Problem je i u tome što dječju dosadu često mnogo teže podnose roditelji nego sama djeca.
Čim čujemo “nemam šta da radim”, javlja se osjećaj da nešto treba da riješimo. Kao da je dobar roditelj onaj čije dijete nikada nema prazan hod.
A možda je ponekad korisnije ne ponuditi ništa.
Ne praviti spisak aktivnosti. Ne vaditi telefon. Ne uključivati televizor. Ne osjećati krivicu zato što dijete nekoliko minuta luta po kući i ne zna šta bi sa sobom.
