Udarna i pomalo iznenađujuća vijest, jer iako je u poznim igračkim godinama, očekivalo se da 41-godišnji napadač Al Nasra uprkos nesuglasica sa Žoržom Žezusom u novembarskom prozoru ponovo zaigra za nacionalni tim. Međutim, samo dan prije nego što je iskusni strateg trebalo da objavi spisak za mečeve sa Danskom i Velsom, Ronaldo je video-porukom na društvenim mrežama objavio da stavlja tačku na reprezentativnu karijeru.
Bivši napadač Mančester Junajteda, Reala i Juventusa je, podsjetimo, u septembru napustio kamp reprezentacije nakon što je meč sa Norveškom prejsedeo na klupi, pravdajući svoju odluku time kako je Žezus prekršio data obećanja. I mada ga je FS Portugala suspendovao na 30 dana – period koji je svakako provodio u klubu – i novčano ga kaznio sa 255 evra, očekivalo se da se Ronaldo već ovih dana nađe u reprezentaciji.
Štaviše, portugalski mediji pisali su krajem oktobra kako se Kristijano našao na širem spisku igrača pozvanih za novembarsko okupljanje. Međutim, petostruki osvajač Zlatne lopte je procenio da je vreme da posle 23 godine, 234 nastupa i 146 golova za seniorsku reprezentaciju Portugalije odsvira kraj.
Njegovu poruku prenosimo u cjelosti…
“Za portugalski narod, došao je dan da vratim dres sa brojem sedam naše reprezentacije. Nikada nisam osjećao da je on bio isključivo moj. Ali tokom 23 godine imao sam privilegiju i odgovornost da ga nosim, branim i nosim sa sobom na stadione širom svijeta. Danas je došao trenutak da ga predam budućnosti. To nije bila laka odluka, jer postoje odluke koje se ne donose samo glavom, već se donose i srcem.
Putovanje koje je počelo u avgustu 2003. godine i zauvjek mi promijenilo život došlo je do kraja. Kada se osvrnem i razmislim o svemu što sam doživio sa reprezentacijom, ne vidim samo utakmice, golove, rekorde ili trofeje. Vidim ljude. Vidim imigrante koji su se na 90 minuta osjećali malo bliže Portugaliji.
Vidim milione Portugalaca koje nikada nisam lično upoznao, ali koji su bili dio mog života. Jer na kraju, fudbal je mnogo veći od igre. Fudbal su ljudi. Tokom čitave karijere u reprezentaciji trudio sam se da pomjerim sopstvene granice. Htio sam da pobjeđujem, htio sam da budem najbolji, htio sam da ispišem istoriju.
Uvijek sam bio zahtjevan prema sebi. Uvijek sam želio više, uvijek sam vjerovao da možemo dalje. I dao sam sve što sam imao za ovaj dres. Bilo je savršenih popodneva i noći, bilo je pobjeda koje nikada neću zaboraviti. Bilo je i poraza koje mi je i dalje teško da prisjetim. Takođe sam griješio, takođe sam patio, bilo je i trenutaka kada nisam uspijevao da dam portugalskom narodu ono što je tako očajnički želi o. Ali nikada nisam odustao. I iznad svega, nikada nisam prestao da se osećam ponosnim što predstavljam Portugaliju.
Tokom ovih godina naučio sam neke veoma jednostavne stvari. Golovi blede, trofeji ostaju u muzejima, rekordi se na kraju sruše. Ali postoji nešto što vreme nikada ne može da izbriše: mesto koje zauzimamo u srcima ljudi. Ako sam vas ikada učinio srećnim, ako vas je neki moj gol ikada naveo da nekoga zagrlite, zaboravite brigu i osetite samo ponos prema našoj zemlji, onda je sve vredelo. Jer biti Portugalac je upravo to. Patimo zajedno, podižemo se zajedno.
Ponovo vjerujemo. Portugaliji će uvijek biti potrebni mladi ljudi koji sanjaju, igrači koji nikada ne odustaju, nove generacije koje veruju da je moguće stići tamo gde niko ranije nije stigao. Jer zemlja koja nastavlja da stvara nove heroje jeste zemlja koja nikada ne prestaje da veruje u sebe.
Mojim saigračima ove sezone želim da uputim posebnu riječ. Hvala vam za svaki trk, za svaki zagrljaj, za svaku raspravu, za svaku tišinu pre izlaska na teren. Za svaku pobjedu koju smo zajedno proslavili i za svaki poraz koji nas je učinio jačim. Imao sam privilegiju da budem vaš kapiten. Ali nijedan kapiten ne korača sam. I vi ste dio moje priče.
Svim trenerima, selektorima, lekarima, fizioterapeutima, ekonomima, osoblju i mnogim ljudima koji su radili sa mnom tokom ovih godina — moja zahvalnost. Mnogi od vas se nikada nisu pojavili na fotografijama. Ali bez vas, nijedna od tih fotografija ne bi bila moguća.
Mojoj porodici, hvala vam što ste dijelili ovaj san sa mnom. Hvala vam što ste imali razumijevanja za odsustva, žrtve i vremena kada je reprezentacija morala da zauzme prostor koji je pripadao i vama. Ako sam stigao ovoliko daleko, to je zato što smo uvek išli ruku pod ruku.
I portugalskom narodu, svim Portugalcima rasutim po svijetu, želim da kažem još jednu poslednju stvar. Postoji slika koju ću uvijek nositi sa sobom. Trenutak kada počinje nacionalna himna. Pogledam oko sebe, vidim svoje saigrače, vidim tribine, vidim decu, majke, očevi i bake i deke. Vidim Portugalce koji su došli izdaleka samo da bi bili tu. I tokom tih nekoliko minuta prestajemo da budemo različiti. Nema klubova, nema boja, nema klasa, nema profesija, nema mišljenja. Postoji samo jedna strast. Portugalija.
To je osjećaj koji ću nositi sa sobom do kraja života. Danas se završava moje putovanje na terenu sa reprezentacijom. Odlazim uzdignute glave, ponosan na put koji sam prešao i sa svešću da sam dao sve što sam imao za Portugaliju. Ali nikada neću prestati da budem jedan od vas, nastaviću da patim, da se radujem i da slavim svaku pobjedu Portugalije uz jedno “siuuu”.
Proveo sam život radeći da bih bio najbolji igrač na svijetu. Danas shvatam da je najveća pobjeda bila to što sam zaslužio da predstavljam najbolju zemlju na svijetu. Hvala vam za ovih 23 godine. Hvala vam što ste vjerovali u mene. Hvala vam što ste mi omogućili da živim san koji je počeo kada sam bio samo dječak na Madeiri, jureći za loptom. Dres koji nosim će ostati, a ponos što sam ga nosio biće moj zauvijek. Portugalija će uvek biti u meni.
Zbogom, Kristijano Ronaldo.”
