U razgovoru za portal RTNK, ona objašnjava zašto je uopšte počela da se bavi trčanjem u 40-im godinama, na koji način se izborila sa zdravstvenim problemima i kako je konačno dosanjala svoj maratonski san, pritom ostvarivši izvanredan rezultat.

Sve je počelo od povrede ruke

Naša sagovornica kaže da je trčanjem počela da se bavi prije tri godine i to potpuno neplanirano – zbog povrede ruke.

„Godinama su fitnes i treninzi snage bili moja zona komfora, moj način da ostanem u formi i izbacim stres. Međutim, kada me je povreda ruke potpuno ograničila u teretani i onemogućila mi da radim vježbe na koje sam navikla, morala sam da pronađem alternativu. Trčanje se nametnulo kao jedina opcija“, pojašnjava Milena.

Ono što je u početku trebalo da bude samo privremena zamjena, vrlo brzo se pretvorilo u njenu novu strast i ljubav.

„Nisam imala neke velike ambicije, niti sam tada mogla da zamislim dokle će me trčanje odvesti. Međutim, vrlo brzo sam osjetila da mi prija ne samo fizički već i mentalno“, ističe naša sugrađanka.

U skladu s tim, Milena je prošle godine počela ozbiljnije da trenira i zato se prijavila za svoj prvi maraton u Boki, održan u decembru 2025. Kako navodi, pripreme za maraton tekle su odlično, budući da je mnogo trenirala i bila veoma posvećena.

„Imala sam osjećaj da sam spremna. Ipak, pojavio se zdravstveni problem koji nije mogao da čeka. Morala sam na operaciju, i to baš na vikend trke. Imala sam planove, ciljeve i jasnu sliku onoga čemu težim, a onda sam odjednom morala da stanem i da brinem za svoje zdravlje“, priča Milena.

Prema njenim riječima, nije potrebno previše ulaziti u medicinske detalje, ali je važno istaći koliko je taj period za nju bio izazovan na drugim nivoima. Naglašava da joj je mirovanje teško palo i fizički i psihički.

„Navikla sam da budem aktivna i odjednom sam stala i izgubila ono što mi je bila svakodnevica. Mentalni dio je bio neuporedivo teži. Gledate kako mjeseci mukotrpnog rada i svi oni istrčani kilometri nestaju u sekundi. Pitala sam se zašto baš sad i da li je sve ovo bilo uzalud. Bilo je trenutaka ozbiljne mentalne borbe“, prisjeća se naša sugrađanka.

Milena ističe da je oporavak nakon operacije srećom protekao potpuno uredno. Operisana je 15. decembra, a njen sportski duh nije joj dao mira, pa je vrlo rano počela sa šetnjama, a ubrzo i sa laganim, opreznim trčanjem.

„Slušala sam svoje tijelo, ali sam ga i lagano gurala naprijed. Već krajem januara, samo mjesec i po nakon operacije, izašla sam na svoju prvu trku – bila je to Podgorička desetka na Gorici. Taj izlazak na stazu bio je nevjerovatno emotivan. Za  mene je ta desetka bila veća pobjeda od bilo kog ličnog rekorda do tada“, naglašava ova  Nikšićanka.

Povrede i sumnje pratile ovogodišnje pripreme, rezultat nadmašio očekivanja

Sagovornica dodaje da su strah i sumnje bili njeni saputnici tokom cijele ove godine. Najviše je mučilo pitanje da li će uspjeti da se vrati staroj formi, a taj strah je dodatno pojačavan povredama koje su je pratile tokom priprema. Uprkos tome, Milena je prelomila i iznenada odlučila da baš ovog novembra istrči svoj prvi maraton.

„Ta odluka je bukvalno pala preko noći, vođena čistom intuicijom i željom. Bila sam prijavljena za polumaraton u Podgorici, ali ogromna želja za cijelim maratonom jednostavno mi nije dala mira. Zato sam se svega 15-ak dana prije događaja prebacila na trku od 42,2 kilometra“, objašnjava Milena.

Ispostavilo se da nije pogriješila. Naprotiv, Milena je prvi maraton istrčala šampionski i osvojila prvo mjesto u konkurenciji crnogorskih takmičarki, a treće ukupno kod žena.

Nakon nešto opreznijeg starta, u drugoj polovine trke je krenula jače, a za to je imala i poseban motiv.

„Momenat koji mi je dao nevjerovatnu snagu bio je kada sam pored staze vidjela svog sina, koji je prvi put bio tu uz mene da me bodri. To mi je dalo nevjerovatnu energiju, možda zvuči kao kliše, ali stvarno je bilo tako. Osjećala sam se svježe, puna snage, čak sam se obuzdavala u pojedinim momentima“, pojašnjava naša sagovornica.

Dodatnu vrijednost njenom rezultatu daje činjenica da je u generalnom plasmanu bila 27, ostavivši iza sebe čak 100 muškaraca. Pritom, njen rezultat 3:27h bolji je za čak 40 minuta od prosječnog vremena svih 150 učesnika maratona u Podgorici (4:07h).

Milena je, kako dodaje, shvatila da posjeduje mentalnu snagu za koju nije ni znala da postoji, a uz to je naučila da vjeruje svom unutrašnjem glasu čak i onda kada logika govori drugačije.

„Kada prođete kroz sve ono što sam ja prošla za manje od godinu dana – od operacionog stola do maratonske staze – sama činjenica da stojite na startu je uspjeh. Sigurno je samo da sam nadmašila sopstvena očekivanja. I dalje se pitam odakle sve ovo u meni“, iskrena je Milena.

Nikada nije kasno za novi početak

Uprkos brojnim izazovima, Milena je ostvarila nevjerovatan sportski, ali i životni uspjeh. Nikšićanka zato poručuje svim ljudima, a posebno ženama u četrdesetim godinama, da nikada nije kasno za novi početak.

„Važna je želja, volja i hrabrost da se napravi prvi korak. Ne moramo nikome ništa da dokazujemo, dovoljno je da same sebi pokažemo da možemo. Nemojte da vas društveni kalupi guraju u prevremenu pasivnost. Pronađite ono što vas pokreće, pružite šansu sebi i ne bojte se napora“, poručuje Milena.