Čarapić je u oštrom tonu poručio da je u Crnoj Gori „uvreda postala najbolja odbrana“, optužujući dio civilnog sektora da je aktivno lobirao protiv izmjena Zakonika o krivičnom postupku koje bi, kako tvrdi, smanjile rizik od bjekstva okrivljenih za najteža krivična djela. Posebno je problematizovao, kako je naveo, moralni paradoks u kojem isti akteri danas brane „pravo okrivljenog da bježi“, dok istovremeno vrijeđaju one koji su pokušali da taj rizik sistemski spriječe.

Prema Čarapiću, oni koji su se protivili izmjenama ZKP-a nemaju moralno pravo da danas targetiraju predlagače tog zakona, pogotovo u trenutku kada se, kako kaže, „predvidiv rizik materijalizovao“. On je ocijenio da je „moralno izopačeno“ usmjeravati uvrede ka ljudima koji su zbog svojih stavova dobijali prijetnje, a istovremeno relativizovati bjekstvo optuženih i likovati nad institucionalnim neuspjehom.

U nastavku poruke, Čarapić je naveo da je legitimno tražiti odgovornost institucija, ali da je, po njegovom sudu, licemjerno automatski pretpostavljati krivicu policije i pravosuđa, dok se prema pripadnicima kriminalnih struktura insistira na strogoj pretpostavci nevinosti. Posebno je naglasio da se borba protiv organizovanog kriminala vodi sa ograničenim resursima i da podrazumijeva i udarce i greške, koje treba analizirati kroz institucionalne kontrole, a ne kroz javni linč.

Na njegove navode reagovao je Maraš, koji je uzvratio da se „iz crvotočine ne izlazi“ pokušajem da se problemi neefikasnog sudstva i nesposobne policije rješavaju produžavanjem pritvora „do iznemoglosti“. On je poručio da rješenje nije u restriktivnijem pritvaranju, već u efikasnijem sudstvu, bržim presudama i policiji koja radi svoj posao, uz jasnu ličnu odgovornost kada se to ne desi.

Ova razmjena poruka ogolila je duboki raskol između dijela političke vlasti i civilnog sektora – ne samo oko konkretnog slučaja Medenice, već i oko suštinskog pitanja: da li se slabosti sistema liječe strožim zakonima ili reformom institucija koje te zakone treba da sprovode.