Nasilje među mladima je tema o kojoj je potrebno više pričati, a sa ciljem njegove prevencije, navodi Pejaković.
„Kada govorimo o tome koji su uzroci tome, jer neki slučajevi nasilja znaju da budu i posebno iznenađujući ili brutalni i tako dalje, to je nešto, što bih ja rekla, višeslojno. S jedne strane, mladi vrlo često imaju nekakve neadekvatne uzore, ti neadekvatni uzori mogu da budu nekada i u samoj porodici. Mi se često bavimo time kako da svoju djecu, to je ono što uvijek govorim, kontrolišemo, na koji način da mi njihovo ponašanje zaustavimo, a vrlo malo se bavimo time kako da ih razumijemo i kako da se povežemo sa njihovim svijetom“, dodaje ona.
Prema njenim riječima, roditelji u najvećem broju slučajeva probleme sa djecom rješavaju verbalnim, a nekad i fizičkim nasiljem, kao jedinim mehanizmima, što je pogrešan pristup vaspitavanju.
„Nama nekako fali emocionalne pismenosti, fali nam povezivanja, fali nam da mi naučimo nekakve drugačije modele vaspitanja i to, čini mi se, da je nekako jako značajno i da na tome treba da insistiramo“, napominje ona.
Izazovi se kriju i u online svijetu – kako se nositi sa njihovim sadržajem, imajući u vidu da djeca, a i većina mladih, ne posjeduju online pismenost, ali ni emocionalnu zrelost da se nose sa internet nasiljem.
„Znači, s jedne strane, imamo roditelje koji su prezauzeti, koji ne znaju nekada najbolje modele vaspitanja, a prelazimo sa tog autoritarnog modela na neke druge modele, a, s druge strane, mi imamo jako puno mogućnosti za djecu koja se tiču online sadržaja i, sa treće strane, postavlja se pitanje kakvu podršku djeca imaju u školskom ili u drugom sistemu da bi svoje energiju, talente, sve ono što treba kanalisalo, da bi se spriječilo vršnjačko nasilje“, kaže Pejaković.
Djeca i mladi su ogledalo cijelog društva pa je i naša odgovornost da oslušnemo potrebe najmlađih, te ih kanališemo na pravi način.
“Naše nije da mi samo mlade ljude i djecu kažnjavamo, naše je da određeno ponašanje koje nije dobro zaustavimo, ali da ga mi tumačimo kao poruku, u smislu koja je to nezadovoljena potreba tog adolescenta bila kada je on morao da izrazi na taj način, jer ako mi ne naučimo, prvo nas same, a onda i djecu adolescente na drugačiji način, ništa se neće desiti osim, što ćemo, ne znam, jedno dijete da kaznimo i da ga premjestimo u drugu školu i da time zatrpamo problem, a možda nekako i malo svoju odgovornost, da tu malo sebe aboliramo”, zaključuje ona.
