Oduvijek je to tako – pa iako naopako.
Kad neko, pa ko god to bio, iznevjeri i skrene s predačkoga i rodnoga puta; izda i pogazi vjeru za večeru, a sebe proda u tuđina – on se obično isprsi, uskočoperi i zavrišti o svojoj bezgrešnosti, viteštvu, poštenju, čestitosti i ponosu (tobože srpskome!), pa čak i kad od toga nijednoga gotovo ništa više nema.
Ko toga i takvoga ne zna, rekao bi da je to jedan od onih naših starih vitezova, koji uoči nekoga slobodarskoga i odsudnog boja, kličući iz grla bijela, poziva na juriš i budi u prsima onaj neustrašivi borbeni duh i iskru rodoljublja – a ne da je to onaj što je iznevjerio narodna nadanja, pa sad pokušava i misli da može prolaznim snijegom trajno zametnuti svoje zalutale tragove. Reklo bi se – sve ima, samo mu pravda fali – što bi rek’o Matija. Juče jedno, a danas je drugo – ko zna šta će sjutra opet biti?
Još misli da može da brani i odbrani gol, a lopta mu se već iza leđa zarila u mrežu. Teško da tu i VAR-soba može pomoći. Taj rezultat ostaje zabilježen i trajan – matematički i nepogrešivo određujući svakome mjesto na tabeli.
Ne može se ni nad vučedolskim ni nad fundinskim, a ni nad svima ostalima srpskim junacima, palim za krst, otadžbinu i slobodu, politički samopromovisati, pilatovski prati i pravdati za svoje podaničke, poslušničke i sluganske ustupke zapadnim hijenama i razvratnoj (sve više mračnoj i neprirodnoj) Evropskoj uniji, za kojom kao neslani zijevamo – a ne zapitati se jesu li se ti naši slavni preci borili i krv prolili da se preko njihove svete i zavjetne žrtve slave ustaške i koljačke oluje, srpski narod proglašava genocidnim, a bratska Srbija okupatorskom…
I još licemjerno izmišljati i podvaljivati da se o Crnoj Gori odluke donose samo u njoj, a ne u drugim državama (ciljajući pritom na Srbiju i Beograd). Umjesto da se pokunjeno i pokajnički prizna da o nama svaku odluku donose upravo svi drugi osim nas samih ( neke marte, satleri i ursule, plenkovići, age i veziri – a ne Beograd ) – našim, naprečac evropejcima, dojučerašnjim tradicionalistima i valjda srpskim rodoljubima, izgleda je najlakše da, dodvoravajući se tuđinu, napadaju i okrivljuju svoga najrođenijega, i to ni krivoga ni dužnoga, izmišljajući neke nove odgovore za novo vrijeme i time, radi prolaznih ovoživotnih interesa, nanose vjekovnu identitetsku štetu sopstvenom rodu i narodu. I još hoće da ih niko ne naziva onim čime su sami sebe obilježili.
Srećom (ako ne bude za mnogo toga kasno!) – skoro će izborna žetva, a narod više nije naivan i dosta se “spuštavao” na to olinjalo i protrulo nevjerničko uže – pa će, uz božiju pomoć, i on imati novi i pravi odgovor za svoju budućnost.
