Iz tuge je stvarala, iz nemira gradila sopstveni likovni svijet, a iz rana koje život ostavlja izvlačila slike u kojima se prepliću stvarnost, mašta i nadrealno. Vasilisa Radojević preminula je u Nikšiću i biće sahranjena danas na Starom gradskom groblju.

Radojević je diplomirala slikarstvo na APU u Beogradu. Studijski se usavršavala u Rimu i Firenci. Radila je kao scenografkinja na RTCG-u. Samostalno je izlagala u Podgorici, Beogradu, Svetom Stefanu, Nikšiću, Dubrovniku, Splitu, Rimu, Parizu, Budvi, Bečićima, Tivtu i na Sardiniji. Učestvovala je na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je više značajnih inostranih i domaćih nagrada. Bila je članica ULUCG-a od 1978. godine.

SNAŽNA OSJEĆANJA

Govorila je da svaki slikar slika kako se osjeća, objašnjavajući da joj je najvažnije da na platno prenese ono što osjeća, bez proračunavanja i unaprijed utvrđenih pravila. Pobjedina novinarska bilježnica sačuvala je susret s njom iz 2019. godine, kada je u Muzejima i galerijama Podgorice predstavila djela iz različitih perioda stvaralaštva. Na njenim slikama ništa nije sasvim mirovalo. Figure, životinje i neobični prizori kao da su izranjali iz nekog unutrašnjeg nemira. Iza nje ostaju platna puna pokreta, neobične životinje i boje koje govore jezikom duše, ali i pitanje da li smo za života dovoljno umjeli da prepoznamo umjetnicu čiji je dar, kako kažu oni koji su je poznavali, zasluživao mnogo više. Ostale su njene riječi, slike i pitanje jesmo li dovoljno pažljivo gledali ono što nam je ostavila.

Vasilisina izložba u Podgorici bila je svojevrsna mala retrospektiva koja je okupila slike i crteže iz različitih stvaralačkih ciklusa i pružila uvid u osoben umjetnički svijet slikarke. Vasilisa je tada otkrila da je slikanje za nju bilo način da iz sebe iznese ono što je boli, da na platno prenese osjećanja koja nije mogla da zadrži u sebi.

“Nekada se osjećam jadno, bukvalno me sve boli, duša me boli i onda to pokušavam da naslikam. Kada sam srećna, ne mogu da slikam, kada sam zaljubljena, ne mogu da slikam. Najbolje se slika kada si loše raspoložen – tada ima najviše nadahnuća i emocija i želiš da ih izbaciš iz sebe”, kazala je tada Radojević.

Na njenim slikama u najvećem broju slučajeva suvereno dominira figura žene. Umjetnica nam je pojasnila da kroz te likove možda nesvjesno slika sebe. Posebnu pažnju posvećivala je liku balerine, čestom na njenim platnima.

“Balerina me podsjeća na nekadašnju crnogorsku ženu. Crnogorske žene nekada su bila mučenice, radnice, kopale su… Dok treniraju, dok vježbaju, balerine bukvalno tako izgledaju – izmučeno”, rekla je Radojević.

Na njenim crtežima i slikama mjesto su našle i raznorazne stvarne ili izmišljene životinje. Radojević je istakla da su njene životinje i njihove naravi zapravo alegorijske predstave ljudi.

“Igram se. To je moj svijet. Volim da izmišljam životinje, neke pitome, neke bijesne koje kolju, ujedaju. Kako će one izgledati zavisi od mog odnosa prema ljudima koji me okružuju. Te životinje su ljudi – pitomi ili divlji. Ali, ja se uvijek kao ta balerina, odnosno ženska figura izborim sa njim”, rekla je Radojević.

Autorka se osvrnula na sliku „Montenegrine sotto Cielo sopra mare“, na kojoj je, kako je kazala, predstavljen sukob sadašnjosti i prošlosti.

“Jedna Crnogorka je u narodnoj nošnji, dok je druga obučena kao balerina. One su zagrljene i lete u vazduhu, jer ni klasična, ni moderna Crnogorka još nijesu stale na tlo. One su između mora i neba”, kazala je Radojević.

Umjetnica je tada rekla da bi voljela da njena djela kod posmatrača izazovu ono što je ona osjećala u momentu dok ih je stvarala.

“U crtežima su to mračni trenuci. Tu je, recimo, slika „Pad“. Iako je tema mračna, ona izgleda veselo. Kada se malo bolje zagledate, vidite da to nije crvena boja nego krv. Ta figura je pala i slomila se. Sve se ruši i pada. Ona izgleda veselo, a kada se približiš slici sve liči na apokalipsu. Stalno mi je jedan profesor na akademiji u Rimu govorio: „Vasilisa, uključi nekad malo mozak, nemoj da ideš samo srcem i emocijama. Tebi ovo sve upali, ali zašto ne nekad i malo racionalnog pristupa“. Moj pristup je ostao nepromijenjen i danas – ako počnem da kalkulišem, završila sam prič”, istakla je Radojević.

PRIJATELJSTVO

Pobjeda je juče kontaktirala i Vasilisine kolege i prijatelje, crnogorske slikare Nikicu Raičevića i Branislava Bana Sekulića, koje je vijest o smrti velike umjetnice duboko potresla. Sekulić se prisjetio druženja sa Vasilisom iz studentskih dana, ističući njenu pažljivost, plemenitost i izuzetan umjetnički talenat.

“Bila je dobra prijateljica, uvijek pažljiva. Vasilisa je bila izuzetno talentovana. Kada joj je preminuo brat, sve joj se „srušilo“. Taj gubitak snažno je uticao na nju i njen umjetnički život. Izuzetno je dobro slikala, ali je uvijek bila neshvaćena”, kazao je Sekulić.

On smatra da Vasilisa tokom karijere nije uspjela da dostigne nivo umjetničkog priznanja koji je svojim talentom zasluživala.

“Mislim da joj je ljepota mnogo odmogla u slikarskoj karijeri. Bila je izuzetno lijepa žena, često na naslovnim stranama tadašnjih jugoslovenskih časopisa. Naša sredina ne oprašta ni ljepotu ni ružnoću. Crnogorska likovna scena izgubila je talentovanu i ostvarenu umjetnicu koja nije dobila priznanje kakvo zaslužuje. Oni koji odlučuju o likovnoj umjetnosti u Crnoj Gori trebalo je mnogo više da obrate pažnju na njeno stvaralaštvo. Zaslužila je mnogo više nego što je dobila”, ocijenio je Sekulić.

Raičević se prisjetio da se Vasilisa već tokom studija izdvajala, ne samo izuzetnim talentom, već i ljepotom, energijom i snažnom umjetničkom ličnošću.

“Svi smo bili srećni što imamo takvu koleginicu. Vasilisa je bila veoma energična, gotovo neuhvatljiva u likovnom izrazu. Snaga i energija izvirale su iz njene fizičke i duhovne ljepote. Kada je upisala Akademiju primenjenih umetnosti u Beogradu, odmah je skrenula pažnju na sebe. Samostalno je gradila svoj stil i likovni izraz, a Bane Sekulić i ja smo je u tome podržavali. Od profesora je dobijala najljepše komplimente. Svi su se čudili da jedna djevojka iz Crne Gore posjeduje toliko energije, senzibiliteta i znanja da je pred sobom sve „rušila“, ne samo ljepotom, već i upornim radom”, kazao je Raičević.

On je posebno istakao njenu druželjubivost i odanost prijateljima, opisujući je kao ličnost koja je ostavljala snažan utisak na sve koji su je poznavali.

“Izgledala je kao „divlja ljepotica“. Poštovala je svoje iskrene prijatelje. Ona je naša heroina koja je svojim primjerom otvorila put na Likovnu akademiju koleginicama. Bila je izuzetno dobar drug. Vasilisa će ostati naš ponos zbog svojih ljudskih kvaliteta i umjetničkog dara. Nikada je nećemo zaboraviti, a nadam se da je neće zaboraviti ni generacije koje dolaze”, poručio je Raičević.

OSOBEN IZRAZ

On je naglasio da su iz Vasilisinog umjetničkog svijeta proisticale slike izuzetne sadržajnosti i osobenog izraza, te da taj svijet nije bilo moguće jednostavno povezati sa opusima drugih umjetnika.

“Njen specifični nadrealizam pokušavali smo da dovedemo u vezu sa stvaralaštvom nekih starijih kolega, ali nijesmo našli opipljive dokaze da je preuzimala njihov likovni jezik. Ona je imala sopstveni svijet koji je godinama prenosila na platna”, kazao je Raičević.

Prema njegovim riječima, jedan od prepoznatljivih elemenata Vasilisinog slikarstva bio je osjećaj neprekidnog kretanja, gotovo nalik vjetru koji prožima njene kompozicije.

“Bila je prepoznatljiva po tom vjetru koji je nosio. Ako pažljivije pogledamo njene slike, vidjećemo da na njima ništa nije stabilno, već da se sve kreće u ritmu izuzetno bogatog života. Čini mi se da je upravo taj životni intenzitet uspijevala da prenese na platno kroz osobenu vrstu figuracij”, rekao je Raičević.

Žrtva naše kulturne sredine

Nikica Raičević podsjetio je da publika u Crnoj Gori nije imala toliko često priliku da vidi slike Vasilise Radojević.

“Ona je u Italiji imala nekoliko zapaženih izložbi, ali mi u Crnoj Gori ili nijesmo imali vremena ili sluha da bolje upoznamo njene slike. Crnogorska likovna scena nije dovoljno i na pravi način upoznala energiju i djelo Vasilise Radojević. Ona nije previše izlagala. A znate li zašto? Zato što je sve temeljno radila. Nije to bila izložba radi izložbe, nego izložba koja je bila produkt njene energije i razmišljanja. Rijetko je koja umjetnica sa jugoslovenskih prostora imala tu energiju da se uhvati ukoštac sa jednom vrstom nadrealizma”, rekao je Raičević.

On je ocijenio da je Vasilisa bila ,,žrtva“ naše kulturne sredine koja joj nije dovoljno davala šansu da izlaže i nije joj davala podršku.

“Ali, Vasilisa je išla svojim putem, ne tražeći pomoć ni od koga. Njena najveća pomoć je bila njena porodica. Istovremeno to je bila i njena najveća rana. Poslije smrti brata ona se potpuno okrenula samoj sebi i počela da stvara djela u koja je ugrađivala duh jedne srećne porodice koja je u jednom trenutku bila žestoko ranjena. Vasilisa je tu svoju ranu do kraja života nosila na svoj, umjetnički način”, istakao je Raičević.