Gojko Božović, urednik izdavačke kuće Arhipelag govorio je o situaciji sa izdavaštvom u Srbiji.
„Poslije 2008. godine je bio trend da se u izdanju različitih medijskih kompanija pojavljuje ogroman broj knjiga na tržištu – takozvana kiosk izdanja, knjige koje su distribuirane i prodavane na kioscima u ogromnim tiražima. Uglavnom je to bila prevedena književnost, značajni broj tih knjiga nisu bila klasična djela svjetske književnosti. U produkcijskom smislu to nisu bili visoki standardi i to jeste za jedan dugi vremenski period zasitilo tržište tako da mi na tržištu knjiga u Srbiji imamo kontinuirani pad udjela knjiga domaćih autora, onoga što možemo zvati vrhunskom književnošću i onoga što možemo zvati zabavnom liteaturom. To nije sasvim uobičajena situacija i rijetke su evropske književnosti u kojima imamo toliki raskorak između udjela prevedene i domaće književnosti. To naravno ostavlja posljedice. Posljedice možemo vidjeti ne samo po manjoj vidljivosti domaćih autora, u izlozima knjižara, bibliotekama, medijima, domaće knjige su izgubile elemente javnog uticaja,“ istakao je Božović.
Urednica izdavačke kuće “Ouroboros” Natalija Đaletić bazirala se na statistiku i napravila uporednu analizu između Crne Gore, zemalja Balkana i Evrope.
„Neto promet izdavača 2024. godine u Evropi je bio 24,9 milijardi eura, rast 2024. godine bio je 2,2 posto u odnosu na ranije. Ukupna tržišna vrijednost knjige je 36 do 39 milijardi eura. Broj novih naslova u 2024. godini je u Evropi bio oko 580.000. Ukupno prodatih primjeraka je bilo 2,5 milijarde. Oko 1.060 publikacija u tvrdom formatu godišnje izađe iz Crne Gore, a nijedan audio format nije zabilježen. U Crnoj Gori nemamo krovno udruženje prevodilaca, nemamo ni dovoljan broj kvalitetnih prevodilaca koji su dobro oprobani. Ogroman problem je i pravo prevoda na crnogorski jezik. Za crnogorski jezik apsolutno niko n želi da proda prava. Na 600.000 stanovnika je za njih to 100 čitalaca. Jedino se izvučemo kada kažemo da prevodimo na crnogorski-srpski-hrvatski i tako dobijemo taj broj ljudi i potencijalnih čitalaca čije tržište možemo osvojiti,“ ispričala je Đaletić.
Mišo Nejašmić, vlasnik izdavačke kuće Jesenski i Turk ukazao je na situaciju sa izdavačima u Hrvatskoj.
„U Hrvatskoj se desila dosta dobra evolucija po pitanju sarađivanja i načina na koji kulturne politike kroz plasman sredstava mogu postizati određene politike. Zato je bilo potrebno stvaranje većih strukovnih institucija koje bi uticale na te kulturne politike, kako bi politika u sistemu kulture postala toliko transparentna, stvari se ne odvijaju iza nekih kulisa. Pod uticajem jedne nove kulture i odnosa prema javnim sredstvima Evropska unija i Evropska komisija prate svaku devijaciju i promptno je ispravljaju. Mogu reći da je u Hrvatkoj u posljednjih desetak godina na tom području došlo do ozbiljnih napredaka,“ ispričao je Nejašmić.
Zoran Hamović, direktor i glavni urednik izdavačke kuće “Clio” istakao je da se odgovorno mora pristupiti realizaciji konkursa.
„U Srbiji postoji niz standardizovanih načina koji podržavaju stvaralaštvo, počev od toga da se podržavaju prevodi na strane jezike, postoji podrška za kapitalna djela – konkurs koji omogućava da se podrže ona djela koja bira komisija. Otkup knjiga je takođe jedan od važnih instrumenata podrške jer je i to jedan od kanala kojim se podržava i domaća literatura i stvaralaštvo koje nadilazi domaću literaturu. Pitanje je kako se sa tom strukturom upravlja. Imamo krah tog sistema zato što su svi ti konkursi do te mjere banalizovani i razbijeni, zato što ljudi koji su u komisijama taj posao ne znaju da rade, nisu imenovani da bi taj posao radili valjano, već zato što postoji jedna vrsta politike koja je krajnje negativna i koja zapravo ima jedan sasvim drugačiji zadatak – ne da ohrabruje, nego da ruši stvaralaštvo,“ saopštio je Hamović.
