Pisao je tako da svako razumije šta je htio da kaže, a njegovi stihovi i danas odzvanjaju u javnosti. Autor “Besmrtne pesme” i “Plavog čuperka” i sam je postao besmrtan.
Rođen je 14. marta 1932. u Mokrinu. Sa samo šesnaest godina napisao je prve pjesme koje su izašle u časopisu Mladost. 1950. godine odštampana mu je prva zbirka pjesama “Ispričano za proleće”. Studije je upisao u Beogradu na Filozofskom fakultetu. Živio je u Novom Sadu.
Prije nego što je postao poznati pjesnik bavio se raznim poslovima – bio je mornar, radio je u lutkarskom pozorištu. O njemu je napisano mnogo tekstova, ali nikako dovoljno.
Njegov život bio je obojen lijepim i ne baš uvijek srećnim momentima.U istoj školskoj klupi, u Kikindi, sjedio je s Jovanom Ćirilovim, koji ga je pamtio kao otvorenog, kosmolitski orijentisanog čovjeka, bez nacionalne obojenosti. Njegovi prijatelji bili su Zuko Džumhur, Momo Kapor, Arsen Dedić. Međutim, velika i neostvarena želja mu je bila da ostvari odnos sa našim čuvenim nobelovcem Ivom Andrićem.
Ni da čuje za njega
Andrić nije htio ni da čuje za njega. Razlog je vjerovatno bio Mikin boemski život, koji je bio neprihvatljiv za Andrićevu kancelarijsku prirodu i asketizam, pa nije htio kontakt s takvim društvom.
Jednom je Mika, kako se pričalo po kafanama, bio s našim džudistima, reprezentativcima, u Aranđelovcu. Volio je džudo i smatrao je da je to filozofija života. Oni su htjeli da porazgovaraju i da se slikaju s nobelovcem, koji je večerao u izolovanom salonu “Starog zdanja“ i gustirao crveno vino. Zamolili su Miku da posreduje, ali Andrić je to odbio – nije ga interesovao.
Mira Banjac mu plela čarape
Kad se iz Pančeva preselio u Novi Sad, došao je praznih ruku. Tad ga je primio pjesnik Mihail Babinka i ponudio mu jednu svoju sobu i nešto novca. Tu je živeo s prvom ženom Bubom. (Kasnije je Mika u znak zahvalnosti ulicu u kojoj je živeo u Novom Sadu nazvao po svom Mihailu Babinki.)
Dobio je posao u Dnevniku, gdje je pekao novinarski zanat, a nakon razvoda od Bube podigao je plate za godinu dana unaprijed, da bi nju isplatio kad je završena brakorazvodna parnica. Tako je 12 mjeseci živeo bez primanja, imao je samo neke honorare i dosta se zlopatio.
I tada je Mira Banjac brinula o njemu. Odlazio je kod nje i njene majke na ručak, poklanjala mu je čarape da ne ozebe. On to nikad nije rekao svojoj majci i sestrama, nikad se nije jadao. Čak je sakupio pare i kupio sestri cipele za matursko veče, govorili su njemu bliski ljudi.
Smrt
Mika Antić umro je bašti svoje kuće u Ulici Mihaila Babinke u Novom Sadu, 24. juna 1986. godine, baš dana kada je primio Avnojevsku nagradu. U tom trenutku već je bio obolio od raka vilice i hirurzi su mu odstranili dio jezika. Činjenicu da više ne može da govori pjesnik je teško podnio.
Mnogo je pio i, skoro fanatično, slikao. Tada je nastao ciklus predivnih slika suncokreta “boje sunca” koju je Mika dobio miješajući oker sa zlatnim prahom. I tako je Mika Antić umro sa zlatom na rukama! Pokušali su da mu operu ruke, ali prah nije silazio. Mika je ležao na odru dok su mu šake svetlucale kao u biblijskoj priči. Na onaj svijet pjesnik je otišao zlatnih ruku.
Posljednja želja
Posljednja želja ovog pjesnika bila je da ga poštede suvišnih konvencija.
2Kad me budu iznosili, neka pročitaju “Besmrtnu pesmu”. A kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira Pirav manga korkoro. Niko ne smije da mi drži govor”, pisalo je na papiru koji je Mika ostavio i svojom rukom napisao.
Koliko je bio omiljen govori podatak da ga je na vječni počinak ispratilo više od deset hiljada ljudi.
“Besmrtna pesma”
Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, onda će u tebi odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla. Na usni pepeljast trag.
Da li si uopšte ponekad mislio šta znači živeti?
Ako ti jave: umro sam evo šta će biti.
Hiljadu šarenih riba lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti. I korov će me skriti. A ja ću za to vreme leteti visoko… Visoko.
Zar misliš da moja ruka, koleno, ili glava može da bude sutra koren breze il’ trava?
Ako ti jave: umro sam, ne veruj to ne umem.
Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag.
Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim, i živim.
