A upravo zato što im ga je, narodski rečeno, „šorak donio“, a da se nijesu ni oznojili. A kad je onda „sivalo i grmilo“, bili su u svojim udobnim kabinetima kao nezavisni intelektualci, uz laki podsmijeh upućen narodu koji je ispred Skupštine Crne Gore tražio pravdu, i u šatorima provodio noći ispred Parlamenta najavljujući novu zoru za porobljenu Crnu Goru.

Dakle, gospoda su dobila funkcije ne kaleći se ni u jednom građanskom protestu, nego ih zapalo, a da nijednom nijesu okusili čak miris suzavca, niti sipanje biber-spreja u oči, kako se to Milanu desilo.

A sad smatraju da snishodljivo treba upućivati otrovne strelice onome ko im je svojom sveukupnom borbom i omogućio da propute put sjenovitih kabineta, poneki od njih i da izigravaju političke veličine svjetskog formata, voljne da dokažu da je sve počelo od trena njihovog izbora na ovu ili onu funkciju, a ono prije se, naravno, ne broji…

Pritom je jasno da današnji establišment u Crnoj Gori, narodski rečeno, a svaka čast pojedincima, uglavnom, nema petlju da se suoči ne samo sa ranijom, nego i sa današnjom Crnom Gorom s onu stranu zakona.

A danas su toliko u modi spektakularna bjekstva, da se i meni kao običnom građaninu sve čini da ću, ni kriv ni dužan, nekud isto pobjeći, bar da budem u trendu.

Stoga je i danas u Srbiji, u Beogradu, popularna Bežanija, a u Crnoj Gori u Podgorici još popularnija: Bježanija.

Bježi se na sve strane toliko da se i vještačka inteligencija zbunila pa mora na resetovanje, jer se više i ne zna šta je njeno, virtuelno, a šta stvarno.

A što se filmova tiče, kod nas su dosad bili popularni „Bjekstvo iz Šošenka“ i „Bjekstvo s Alkatraza“, a sad popularnija biva sapunica „Bjekstvo iz Podgorice na sve četir’ strane svijeta“.

Pritom, svi oni, koji zavide čistom političkom i ljudskom putu Milana Kneževića, koji je znao stići i na strašnom mjestu postojati, žele mu da se što prije skloni s političke scene. Ali neka ti i takvi pripaze da, uz Milanovu pomoć, oni sami sebe ne pošalju u mirovinu i prije nego što se nadaju.

Dakle, treba da ispolje više respekta prema onom ko ih je svojom časnom borbom na kraju i smjestio u udobne im fotelje, jer bijaše im takvo kolo sreće, a možda se ponoviti neće. Ovo tim prije što je, na svu sreću, a tako i treba, današnja politika u Crnoj Gori relaksirana, bez pendreka, suzavca, kordona policije i drugih „tekovina“ bivšeg režima, koji sad barjači poštenjem nakon svoje mafijaške vladavine koja je obrukala Montenegro pred svijetom i vijekom.

Zato, ironična gospodo sa sve vašim foteljama, pokažite više respekta prema dokazanim borcima za pravdu, koji su živote nebrojeno puta stavljali na kocku, a vi, većina, nijednom.

Nego promovišete aktivnosti u rukavicama. Čak nećete ni sad da se, daleko bilo, zamjerate bjeguncima, po sistemu „brigo moja, pređi na drugoga“. Pa opet biva aktuelan naziv romana ruskog pisca Hercena „Ko je kriv?“, pri čemu vi danas ispisujete stranice vašeg romana: „Niko nije kriv“.

I na taj način dokazujete da mnogima od vas ne fali znanje, ali vam, naprosto, fali petlja. Pa vam, pošto ste kabinetski političari, fali doza hrabrosti kakvu Milan Knežević do dana današnjeg ima, pa biste mogli ponešto i da naučite od njega po tom pitanju.

A njemu je, pritom, očigledno, nebitno hoće li biti u penziji ili ne, jer mu je samo bitno da može poštena obraza svakom pogledati u oči. Mada je tako nešto za neke naše naše savremene političare – prevaziđena kategorija.

Ovo tim prije što Knežević želi da popravi tužni imidž države, u kojoj jedino na svijetu (!) najmnogoljudniji, i to dominantno, jezik, nije istovremeno i službeni, ravnopravno, pored crnogorskog, što je van svake pameti.