Vlada Crne Gore usvojila je Strategiju reforme obrazovanja 2025–2035. kojom se pokreće sveobuhvatna transformacija obrazovnog sistema, a već u naredne dvije godine biće investirano više od 145 miliona eura za implementaciju kljucnih mjera, saopšteno je iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija (MPNI).
U konsultacijama koje se tiču reforme obrazovanja, učestvovali su učenici i učenice, gdje su istakli niz problema na različitim nivoima obrazovnog sistema.
Primijećen je obrazac ponavljanja određenih problema, kako u osnovnim, tako i u srednjim školama.
Učenici osnovnih škola izrazili su nezadovoljstvo zbog tradicionalnih nastavnih metoda koje, kako navode, najčešće primjenjuju stariji nastavnici i nastavnice, oslanjajući se na „frontalni“ pristup nastavi. Ukazali su na nedostatak interaktivnih i angažujućih metoda, ističući da mlađi nastavnici/e češće koriste savremene alate poput kvizova i pametnih tabli.
Tradicionalne metode guše kritičko mišljenje
Učenici osnovnih i srednjih škola navode da nastavnici/e ostavljaju malo ili nimalo prostora za diskusiju i pitanja. Zbog toga, kako kažu, izbjegavaju situacije u kojima bi mogli izraziti neslaganje, kritički promišljati ili donositi sopstvene zaključke, bojeći se odbacivanja i ismijavanja.
Posljedica toga je pad volje za angažovanjem i opadanje motivacije za učenje.
Slične zabrinutosti izrazili su i učenici srednjih škola. Oni ukazuju da se nastava dominantno oslanja na metode u kojima nastavnik vodi proces, uz nedostatak individualizovanog pristupa i prilika za praktično učenje. Zbog toga, kako kažu, ne osjećaju bliskost s procesom koji im često izaziva dosadu.
Problem dodatno otežava nedostatak praktičnih aktivnosti, naročito u programima stručnog obrazovanja, gdje učenici/e smatraju da ih to čini loše pripremljenim za primjenu znanja u stvarnim situacijama. Preobimni udžbenici, zastarjela oprema u kabinetima za stručnu nastavu i minimalna upotreba digitalnih alata, dodatno pogoršavaju stanje.
Romi suočeni s preprekama u obrazovanju
Posebne izazove u obrazovanju imaju učenici/e romske i egipćanske populacije, kao i oni s posebnim obrazovnim potrebama. Učenici iz romske i egipćanske zajednice suočavaju se s jezičkim barijerama, diskriminacijom i nedostatkom prilagođene podrške. Ističu da su često doživljavali diskriminaciju i od nastavnika/ca i od vršnjaka.
Udžbenici su im teško razumljivi, a nepouzdan prevoz dodatno otežava redovno pohađanje nastave.
Uprkos brojnim izazovima, učenici iz ovih zajednica pokazali su optimizam, vjerujući da bi poboljšali svoje obrazovne ishode ukoliko bi imali više vremena i podrške, kao i za njih prilagođene materijale.
Učenici s posebnim obrazovnim potrebama takođe su izrazili nezadovoljstvo tradicionalnim pristupima.
Navode da se lekcije rijetko prilagođavaju njihovim individualnim potrebama, a kako prelaze iz osnovnog u srednje obrazovanje, nastava postaje sve manje interaktivna.
Smatraju da je kurikulum previše zahtjevan i da nastavnici/e ne posvećuju dovoljno pažnje njihovim specifičnim potrebama.
Posebno se ističe situacija učenika/ca s autizmom, kojima je, prema njihovim riječima, potrebna najveća podrška, prvenstveno kroz interaktivne i kreativne metode u učionici, kojih, nažalost, ima vrlo malo.
Kako se navodi u Strategiji reforme obrazovanja 2025–2035, ovaj proces konsultacija s učenicima, nastavnicima, vaspitačima i roditeljima, rezultirao je nizom preporuka od ključnog značaja za unapređenje obrazovnog sistema.
Došlo se do zaključka da je kvalitet odnosa između učenika i nastavnika ključan za stvaranje pozitivnog okruženja za učenje, uzajamno poštovanje i uspostavljanje povjerenja.
Preporučuje se uvođenje programa obuke za nastavnike usmjerenih na razvoj emocionalnih kompetencija i bolju percepciju emocionalnih, socijalnih i razvojnih potreba učenika. Zatim, preporučuje se organizacija obaveznih programa profesionalnog usavršavanja iz oblasti međuljudskih vještina, komunikacije, socijalne interakcije i razvoja djece i mladih, u skladu sa različitim uzrastima.
„Redovna obuka o tehnikama nenasilne komunikacije, prevenciji sukoba i pružanju emocionalne podrške učenicima može značajno doprinijeti unapređenju odnosa u školama“, istaknuto je u Strategiji.
Preporučuje se uspostavljanje sistema kojim bi se osiguralo da u nastavničku profesiju ulaze najkvalitetniji kandidati, uz proces selekcije koji uključuje procjenu nastavnog potencijala i kontinuiranu evaluaciju tokom karijere. Praćenje rada nastavnika trebalo bi da uključuje objektivne indikatore, poput rezultata učenika na eksternim i međunarodnim testiranjima (npr. PISA), kao i kvalitativne procjene na osnovu anketa učenika, roditelja i kolega.
Uvođenje ključnih indikatora učinka (KPI) moglo bi dodatno podstaći profesionalni razvoj i povećati odgovornost u cilju unapređenja kvaliteta nastave.
Kurikulumi moraju biti usklađeni s potrebama učenika i principima razvojne psihologije.
Preporučuje se formiranje interdisciplinarnih radnih grupa koje bi činili vaspitači, nastavnici, psiholozi i stručnjaci za predmetne oblasti.
Ovi timovi treba da prođu obuke iz oblasti razvojne psihologije i pedagoških inovacija kako bi se osiguralo da sadržaji i metode budu prilagođeni uzrastu i interesovanjima učenika.
Preporučuje se povećanje autonomije škola u pogledu organizacije nastave i odlučivanja o metodama rada, kako bi se nastavni proces mogao fleksibilnije prilagoditi specifičnim potrebama učenika i lokalnih zajednica.
Ovaj model zahtijeva jasno definisan i transparentan sistem kontrole kvaliteta koji bi uključivao redovne inspekcije, akreditacije i eksterne evaluacije, zaključuje se u Strategiji za reformu obrazovanja (2025 – 2035).
