Nešto posle 21.30 u nedjelju, Aleksandar Vučić, dominantna figura srpske politike već gotovo deceniju i po, priznao je poraz svoje strane na parlamentarnim izborima u zemlji.
Glasovi još nisu bili prebrojani, rekao je, ali su rani uzorci bili jasni: njegova strana verovatno neće dostići broj mandata potreban za većinu u srpskom parlamentu sa 250 mesta. Studentska lista, koja je sinoć pobijedila na izborima, postigla je nešto istorijsko. Ali njena sredstva i metode biće podrobno ispitivani u nedjeljama koje dolaze.
Izbori su otkrili još nešto, podjednako važno, što ne bi trebalo zanemariti: jaz između karikature Vučića — autokrate, diktatora, tiranina, čovjeka koji teži totalitarnoj vlasti — i stvarnog čovjeka, koji se ponio kao odgovoran demokratski državnik. Jedan bivši evropski šef države, koji se sastao sa Vučićem prije nekoliko nedjelja, rekao mi je da je glavna briga srpskog lidera bila da spriječi haos i nasilje. Raspolagao je vjerodostojnim obavještajnim podacima da bi ga tijesna pobjeda izložila optužbama za manipulaciju. Vučić izaziva ekstremne reakcije.
Sam sam ga upoznao kao pristojnog, učenog i intelektualno radoznalog čovjeka. Ne slažem se s njim u bezbroj stvari, ali, pošto sam putovao po brojnim despotijama i iz njih izviještavao, nikada mi nije djelovao kao čovjek satkan od diktatorskog materijala. Po temperamentu i intelektu, teško da bi mogao biti različitiji od Narendre Modija. Njegovo priznanje poraza u nedjelju pokazalo je kakav je čovjek.
Tokom kratke predizborne kampanje, Vučićevi protivnici u zemlji i inostranstvu uložili su ogromnu energiju u to da ga predstave kao silnika koji kuje planove za krađu izbora. Njihove tvrdnje postajale su sve histeričnije kako se glasanje približavalo. Sama činjenica da je Vučić učestvovao na izborima, na kojima se bivši predsjednik grčevito borio za mjesto premijera, predstavljana je kao dokaz da je on balkanski dvojnik Vladimira Putina. Rumen Radev iz Bugarske nedavno je obavio istu smenu funkcija, bez ikakve kontroverze. Ali zašto se zamarati primjerima lidera iz neposrednog susjedstva koji dolaze iz zemalja EU kada se može prizvati zastrašujući Putinov model?
Neki su tvrdili da je Putin lično osmislio „paket za spasavanje“ kako bi spasao Vučićev „režim“. Uvaženi stručnjaci, udobno smješteni u stranim tink-tenkovima, iznosili su detaljne scenarije o tome kako će Vučić proglasiti sebe pobjednikom, a sastavljani su i apeli zapadnim vladama da intervenišu. U svemu tome zanemarivan je jedini glas koji je trebalo čuti — Vučićev. On je govorio svakome ko je htio da ga sasluša da će priznati rezultate izbora ako izgubi i da isto takvo poštovanje očekuje od druge strane.
Vučić je napravio bezbroj grešaka, što je i sam priznao tokom kampanje, i u ponedjeljak neće nedostajati članaka koji će ih detaljno opisivati. Ali neki od njegovih najžešćih kritičara oduvijek su ispoljavali mnoge od najekstremnijih mana koje su mu pripisivali. Nedjelja je počela brutalnim fizičkim napadom na Vučićevu osamdesetogodišnju majku, Angelinu, dok se vraćala kući nakon što je glasala. Intervjuisao sam nju i njenog supruga ranije ove godine i tada me je posebno zapanjila skromnost njihovih životnih prilika. Živjeli su u malom stanu, bez ikakvog luksuza. To mi je naročito upalo u oči jer sam upravo bio izvještavao za New Yorker o izborima u Mađarskoj, na kojima je svrgnut Viktor Orban, čovjek sa kojim se Vučić često poredi. Njih dvojica teško da bi mogla biti različitija. Orbanov otac živio je u kući nadomak Felčuta koja predstavlja kopiju neke male evropske palate.
Orban je došao na vlast u relativno liberalnoj evropskoj zemlji, a zatim se učvrstio na vlasti tako što je ekstremni nacionalizam i netrpeljivost učinio prihvatljivim političkim stavovima. Njegov režim bio je prepun ogorčenih homofoba i ksenofoba. Vučić, vatreni nacionalista koji je postao umjerenjak i prvi put dospio na visoku funkciju 2012. godine, krenuo je u suprotnom smjeru. Iako viješt političar, umio je da se ponaša na način koji nimalo nije ličio na političara.
Godine 2017. imenovao je Anu Brnabić, otvoreno gej političarku, za predsjednicu vlade. Navodno „liberalna“ opozicija u Srbiji bila je ogorčena, a moćna pravoslavna crkva bijesna. Brnabić — „spali kučku“, kako su je nazivali njeni prosvećeni kritičari — bila je izložena bujici uvreda. Vučićevi najbliži savjetnici savjetovali su mu da odustane, da sačuva svoj dragocjeni politički kapital za neku drugu bitku. Odbio je, jer je, kako mi je rekao, želio da se srpsko društvo jednom zauvijek oslobodi ove „bolesne predrasude“. Njegova upornost se isplatila. Deceniju kasnije, više nije ništa neobično da gej osoba bude na položaju moći.
Orban je imao poguban uticaj na Evropu. Frejzer Nelson, nekadašnji urednik časopisa The Spectator, pisao je o podmuklim nastojanjima izaslanika mađarskog lidera da uspostave veze sa tim časopisom. Vučić se razlikovao od Orbana, ali je, kada sam ga pritisnuo tim pitanjem, odbio da ga se odrekne. Poštovao je Orbana, sa kojim je radio na sahranjivanju preostalih animoziteta između Srbije i Mađarske, i nije namjeravao da ga se odrekne samo zato što je izgubio izbore. Kako mi je rekao: „Lojalnost mora nešto da znači.“ Malo je uspješnih političara koji zastupaju takvo uvjerenje.
Vučićeva Srbija, uprkos svim pogrdama upućenim na njen račun, nikada nije bila Orbanova Mađarska, pa čak ni Indija Narendre Modija. Suprotno tvrdnji da je kontrolisao sve medije, Vučić je zapravo bio neprestano na meti osuda u značajnim djelovima medija, koji su u Srbiji duboko podijeljeni. Ti napadi, koji su dio opisa posla svakog političara, postali su izuzetno ružni tokom protekle dvije godine. Proširili su se i na njegovu suprugu i njihovog mladog sina. Jedna ne beznačajna opoziciona ličnost tvrdila mi je da je Vučić vanbračno dijete albanskog oca i da sarađuje sa Zapadom kako bi predao Kosovo Albancima.
A tu je i izmišljotina o „Sarajevskom safariju“: složena prevara prema kojoj su bogati zapadnoevropski turisti plaćali Srbima, uključujući i Vučića, da bi se zabavljali loveći Bosance tokom opsade bosanske prijestonice. Nijedan ozbiljan urednik ne bi objavio takvu priču da je njen predmet bio neki drugi političar. Ali pošto je riječ o Vučiću, priča je preuzeta, dobila je prostor i publiku. Isto važi i za tvrdnju da je Vučić upotrebio zvučno oružje kako bi rastjerao demonstrante u zemlji. Za to nikada nije postojao ni najmanji trag nezavisnih dokaza, ali to nije nimalo omelo širenje te tvrdnje kao da je riječ o činjenici. Pa ipak, nakon 14 godina na vlasti, Vučić je osvojio gotovo 40 odsto glasova.
Hoće li se katarzični zanos koji je izazvala pobjeda studentskog pokreta sada pretvoriti u koherentnu i sposobnu vlast? Najbliži primjer studentskom pokretu u Srbiji koji mogu da navedem iz demokratskog svijeta jeste Pokret Džej Pi, koji je 1977. godine srušio Indiru Gandi. Ubrzo se raspao. Pokreti ideološki šaroliki poput kaleidoskopa, okupljeni u žestokom protivljenju jednoj ličnosti, teško se snalaze na vlasti. Srpski studentski pokret, uprkos svim svojim vrlinama, obiluje nedostacima. Osobine koje su mu pomogle da pobijedi ne moraju nužno da mu pomognu i da vlada. Nema lidera. Njegovi članovi kreću se od humanih sekularnih demokrata i idealista do kvazifašističkih ultranacionalista koje pokreće zastrašujuća mržnja prema Albancima, bosanskim muslimanima, Evropljanima i strancima uopšte. U početku sam bio naklonjen tom pokretu, ali sam postajao sve manje oduševljen njime nakon susreta sa njegovim aktivistima.
Kada dođe na vlast, pokret će morati da raspodijeli ministarska mjesta, popuni državne službe i ambasade, umiri strane investitore i privuče nova međunarodna ulaganja, kao i da poštuje postojeće obaveze. Od projekta izgradnje Beograda na vodi, koji podržavaju Ujedinjeni Arapski Emirati, do Ekspa naredne godine, budućnost svakog velikog projekta koji otvara radna mjesta sada je dovedena u pitanje.
A tu je i spoljna politika. Hoće li nova vlada prekinuti istorijske veze Srbije sa Rusijom? Ako to učini, suočiće se sa pobunom unutar sopstvenih redova. Hoće li ponovo oživjeti nastojanja Beograda da se pridruži Evropi, čiji je uslov pomirenje sa otcjepljenjem Kosova? Ako to učini, izazvaće eksploziju nezadovoljstva u zemlji. Hoće li stati uz Ukrajinu, a da pritom ne otuđi Moskvu, i sačuvati korisne ekonomske odnose sa Kinom, a da ne naruši sve snažniji strateški odnos sa Sjedinjenim Državama?
Priroda pokreta koji je došao na vlast značiće da će svaka odluka koju donese razbjesneti neki njegov dio — sve dok se ne raspadne ili ne pronađe nov način upravljanja. Značaj uravnoteženih međunarodnih odnosa — a Vučić je u toj vjještini bio najspretniji političar još od Josipa Broza Tita — postaće očigledan u mjesecima koji dolaze. Dok Evropa i ostatak svijeta tonu u razdoblje dubokog haosa, pretpostavljam da će Srbi ponovo početi da cijene stabilnost koju je Vučić donio svojoj zemlji.
Možda će nas nova vlada sve iznenaditi. Ali vjerovatnije je da će se urušiti pod teretom sopstvenih protivrječnosti. Nasuprot njoj stajaće ujedinjena opozicija koju će predvoditi Vučić, za koga bi ovaj poraz na kraju mogao da se pokaže kao blagoslov. Bijes — dijelom opravdan, dijelom sam sebe obnavljajući — koji je paralisao Srbiju tokom protekle dvije godine sada je dobio priliku da se ispolji. Oslobođen obaveza koje nosi vlast, Vučić će se reorganizovati i pregrupisati. Njegovi naslednici će, u međuvremenu, morati da se suoče sa iskušenjima upravljanja državom. Srbija nikada nije poznavala blagostanje kakvo danas uživa, a ono je proizvod Vučićevih godina na vlasti.
Sljedeći veliki izbori, predsjednički izbori u Srbiji, već su pred vratima. Možda griješim, ali ako nova vlada ne uspije da se ujedini, pretpostavljam da će srpski birači na decembarskim predsjedničkim izborima zažaliti zbog svog izbora. Vučiću je Ustavom zabranjeno da se kandiduje za predsjednika, ali njegov politički put daleko je od završetka. Kako je nedavno rekao, ne ide nikuda. Ostaće u Srbiji i nastaviti borbu. Ne otpisujte ga.
(Telegraf)
