Patrijarhovu besjedu prenosimo u cjelosti

Pomaže Bog svima! Republiku Srpsku lično doživljavam kao svoj dom. Zato se radujem i osjećam veliki blagoslov kad god dođem ovdje, kad dođem u svoju prađedovinu, svoju đedovinu, svoju očevinu, u mjesto svoga porijekla, u mjesto kojem pripadam.

Zato, uvažena srpska članice Predsjedništva, gospodine predsjedniče Republike Srpske, predsjedniče Narodne skupštine Republike Srpske, predsjedniče Vlade Republike Srpske, predsjedniče Vlade Republike Srbije, ministri u Vladi Srbije, potpredsjedniče Vlade Makedonije — obično zaboravim da Vas spomenem, ali ovoga puta posebno to činim — i svi po redu i časti predstavnici svih institucija iz Republike Srpske i Republike Srbije, Vaše Preosveštenstvo, braćo i sestre, zaista osjećam danas veliki blagoslov jer smo se sabrali da pokažemo da smo jedno, da smo jedan narod, da smo jedna vjera, da smo jedna Crkva.

I dobro svi znamo da postoje različita i razna jedinstva. Postoji jedinstvo ekonomsko, jedinstvo, socijalno, jedinstvo psihološko, jedinstvo biološko, jedinstvo religijsko, jedinstvo nacionalno… Dakle, postoje razne vrste jedinstva i zajednica. Ali isto tako znamo da najveći broj jedinstava ima ograničen rok trajanja, ima svoj početak i kraj, a često se dešava da se mnoga jedinstva i mnoga udruživanja vremenom pretvore u svoju suprotnost, u svoju kontradikciju.

Zašto je to tako? Zato što svako jedinstvo koje počiva isključivo i samo na ljudskim, antropološkim vrijednostima i parametrima, ma koliko imalo svoje značajne uloge i vrijednosti, ma koliko bilo dobro, ne može biti postojano.

Ali evo, hvala Bogu, naš narod ima dijahrono jedinstvo. Naš narod je postojan, bez obzira na silne Scile i Haribde kroz koje je prolazio, bez obzira na mnoge nedaće, oluje i bure koje su ga tukle i bijele kroz istoriju. On je ne samo opstajao, nego je istinski uvijek bio stvaralački, davao divne duhovne plodove koji su znak po kojem se prepoznajemo sami i po kojem nas drugi prepoznaju. Bio je, dakle, uvijek kreativan i evo, hvala Bogu, do naših dana, siguran sam do kraja istorije i vijeka, ne samo da će se sačuvati, nego će disati punim plućima.

I to je zbog toga što jedinstvo našeg naroda nije kao ova druga jedinstva koja počivaju na prolaznim vrijednostima. To je zbog toga što naše jedinstvo ima duboki korijen, ima čvrst temelj na koji nas je postavio Sveti Sava i koji su potvrdili Sveti knez Lazar i mnogi sveti mučenici i prepodobni iz našeg naroda. To jedinstvo ima svoj korijen koji se zove pravoslavna vjera, Pravoslavna Crkva, Jevanđelje Hristovo. Taj korijen, taj temelj je vječan. On je bez početka i bez kraja. Samo njegovo prisustvo nas čini da već ovdje i sad budemo učesnici vječnosti.

I riječ Hristova nas je kroz vjekove oblikovala. Ona je naše ime i prezime. Riječ Hristova je samo prisustvo Njegovo među nama, a sam Gospod Hristos nam je dao i recept, dao uputstva, dao zapovijesti… Te zapovijesti su smjernice, a ne zabrane, a to se najbolje vidi u najvažnijoj i najvećoj zapovijesti koju nam je ostavio Sin Božji Isus Hristos, u dvojedinoj zapovijesti o ljubavi koja glasi: Voli Boga svim svojim bićem, svim svojim umom, srcem i dušom. A druga je: voli bližnjega svoga kao samoga sebe.

I nije čudo što je najprije dao uputstvo Gospod da vjerujemo u Njega i da volimo Njega, a da onda volimo i svoje bližnje, jer je time pokazao da nije moguće voljeti bližnjeg — brata, sestru, majku, oca — zauvijek i na pravi način, u pravom, autentičnom, duhovnom smislu ukoliko prije toga nismo vezani za Hrista, ukoliko ne vjerujemo u Njega, ukoliko ne volimo Njega i ukoliko nismo jedno sa Njim. To je znao Sveti Sava, to je znao Sveti knez Lazar, to su znali Sveti Vasilije Ostroški i Sveti Petar Cetinjski, to je znao Sveti vladika Nikolaj, to je znao Sveti ava Justin… Oni su to znali i zato su nas postavili na tu stazu.

Jer kad si jedno sa Bogom, kad si jedno sa Hristom, kad Njega voliš, nije moguće da ne voliš svoga bližnjeg, konkretnog, onoga koga ti je Bog dao, onoga koji je pored tebe. Jer kako možeš voljeti Boga, a da prezreš, odbacuješ i mrziš brata svoga, da ga ne razumiješ, da nisi spreman da mu oprostiš, da tražiš oproštaj od njega, da ga zagrliš, bez obzira što je drugačiji, što je različit?

A jedinstvo našeg naroda oduvijek je to i značilo. Svako je poseban i neponovljiv. Rekli bismo, različit i drugačiji, tj. svako ima posebne darove. Međutim, budući da je jedno sa Hristom, onda postaje i jedno sa svojim bližnjima. Daruje sebe svojim bližnjima kroz te darove.

Tu istinu, tu činjenicu kroz jednu prelijepu, predivnu sliku ostavio nam je Sveti ava Dorotej, pravoslavni podvižnik iz 6. vijeka, koji je rekao: „Zamislite svijet kao jednu kružnicu i zamislite da je centar te kružnice Bog, a na obodu tog kruga nalazimo se mi ljudi. I svako od nas gradeći jedinstvo sa Bogom, približavajući se jedinstvu sa Bogom, približava se i jedan drugome”.

Dakle, braćo i sestre, duhovna djeco, znamo da ne možemo biti jedno, da ne možemo živjeti u istinskom i neprolaznom jedinstvu ako ne živimo vjerom svetosavskom, vjerom Svetog kneza Lazara, ako ne živimo vjerom Pravoslavne Crkve, ako ne živimo Hristom, ali ne samo deklarativno i na riječima. Ako ne unesemo vrijednosti Jevanđelja u svoju svakodnevicu, ne možemo očekivati blagoslov Božji. Ako nam pozdrav kad se sretnemo i kad gledamo lica jedan drugome ne bude „Pomaže Bog!”, jer to nije tek „ćao” ili „zdravo”. Taj pozdrav jeste ispovijedanje vjere svetosavske, taj pozdrav jeste prizivanje imena Božjeg da On bude vezivno tkivo među nama, jer to je jedino tkivo koje ne propada.

Ne samo da čuvamo svoju vjeru, nego njom da živimo, braćo i sestre. Da nam i naša misao, i naša riječ, i naše djelo budu prožeti vjerom pravoslavnom, vjerom u Hrista. I samo tada ćemo onda ispuniti zavjet Hristov i zavjet naših otaca. Samo tada ćemo biti ono što treba da budemo, samo tada ćemo biti ono što jesmo. I tek tada, bez straha, ali bez nametanja, moći ćemo sa radošću, mirom i ponosom da gradimo zajednicu i sa drugima, da gradimo mostove.

Zato, neka nam pravoslavna vjera bude naša zastava! Neka nam Pravoslavna Crkva naša bude prostor jedinstva! I život da nam bude život u Hristu koji nas oslobodi istinskom, vječnom i pravom slobodom da bismo onda svi zajedno, jednim ustima i jednim srcem, znajući ko smo i šta smo, kao jedan narod i kao jedna Crkva, uvijek i u vjekove slavili Jednog u Trojici Boga, Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amin.

Neka nam je srećan i blagosloven današnji praznik — Dan zastave, slobode i jedinstva našeg naroda! Živjeli na mnogo godina!