Nakon višegodišnje medijske izolacije, u februaru 2003. godine, Sonja je sjela pred kamere autorke Vesne Dedić u kultnoj emisiji „Balkanskom ulicom“. Iz tog dvočasovnog razgovora ostao je zabilježen emotivni i filozofski manifest jedne generacije – svjedočanstvo o vremenu, umjetnosti, nepravdi, ali i zlokobno proročanstvo o sopstvenom kraju.
Govoreći o samoj Balkanskoj ulici, Sonja je otkrila da je za nju ona bila početak svega, još od trenutka kada su je kao šestomjesečnu bebu donijeli u Beograd, na šesti sprat broja 24:
„Balkanska ulica je bila ulica preko koje smo sa strane bake i ja ulazili u dio pijaca sa kajmakom, sirom, sa raznim ogrlicama, zvekeklicama… Druga asocijacija na Balkansku je prvi butik. Zašto o tome ne pišu tako pametni i obrazovani ljudi? ‘Debeli Peđa’… A Debeli Peđa je umro kao narko-diler. A u taj butik je ’81. godine vodila nekog gospodina. U butik me nije odvela mama, nego Borka Todorović, i napravila mi neke svilene haljine za ‘Vekića’ koje sam ja na kraju pred premijeru bacila, obukla Radisavljeve pantalone i radnu košulju i rekla: ‘Ili u ovome, ili nećemo!’“
Prisećajući se mladosti, dočarala je duh slobodnog Beograda koji je od svojih građana stvarao svjetske ljude snalažljivošću i stilom, a ne novcem:
„Balkansku pamtim po kupovini kačketa. Ali ne danas, nego između ’79. i ’89. Mi smo kupovali teget one kačkete, pa smo vadili karton, skidali svilu, vadili karton tako da je on ostajao mek, pa kad ga nabiješ, dobiješ britanski avijatičarski kačket iz 1920-te. I to je otprilike ono što me čini radosnom u vezi Balkanske. I naravno, bioskop ’20. oktobar’. To je najbitnije za mene u cijeloj priči, jer tu smo odrastali na FEST filmu“.
Iako je harala bioskopskim dvoranama i postala miljenica kritike, dobijajući Zlatnu arenu u Puli i nagradu „Carica Teodora“, sistem prema njoj nije imao milosti. Kada su je devedesetih slovenački mediji pitali gdje je nestala i zašto je nema, njen odgovor Vesni Dedić bio je kratak i gorak: „Srbija me se gadi“.
Govoreći o materijalnoj strani slave, Sonja je ogolila iluziju o bogatstvu filmskih zvijezda:
„Prvo, ja nemam ništa od tih filmova. E sad, hajde da kažemo za moje najgledanije filmove: ‘Šećerna vodica’ – 20.000 dinara za 38 posto učešća. Do dan-danas isplaćeno mi je 9.000 današnjih dinara. ‘Una’ – 30.000 dinara, do dan-danas mi je isplaćeno 7.800 današnjih dinara. ‘Život je lep’ – 30.000 dinara, isplatili su mi 30.000 dinara. E sad, zamislite kakvi su bili honorari! Pritom, od prikazivanja tih filmova, koji se već 20 godina prikazuju, ja nemam apsolutno ništa“.
Dodala je i bolno sjećanje na kolege umjetnike koje je država zaboravila:
„Mani mene… Živko Nikolić je umro od gladi, možete da pitate njegovu suprugu. I masa umjetnika je umrla od srčanog udara, u izbjeglištvu. Vlada Divljan, Vd, Bojan Pečar, to je ono što ja znam… Joca Jovanović u izbjeglištvu“.
Njena generacija – generacija Milana Mladenovića, Margite Stefanović, Vda, Dušana Kojića Koje i Sonje Savić – bila je prva i poslednja autentična urbana elita ovog podneblja.
„Smatram svoju generaciju izuzetnom. To je generacija od ’57. do ’63. godišta. Znači, to je EKV, to su Ivica Vdović, Milan Mladenović, Koja, Srđan Čolić, Marković… Ali i mnogo, mnogo, mnogo nezavisnih ljudi kojih se zaista nije ticala država i partija, koji su zaista bili djeca asfalta. I mi smo zaista živjeli u slobodnom gradu. U tom smislu hvala državi što je protjerala mangupe između ’76. i ’86. godine, pa je Beograd bio slobodan od nasilništva“.
Prisjetila se noći koje su se pretvarale u dane i pustinje u kojoj su stvarali svoj svijet:
„Mogli smo da premijenimo noć za dan. Tada je noć bila pusta, nije bilo kafića, nije bilo mediokritetluka, nije bilo bogatih automobila, nego je bila potpuna pustinja. Ali u toj pustinji smo bili mi – čista generacija samoniklih, učili smo jedni od drugih“.
Jedna od najupečatljivijih sekvenci intervjua jeste Sonjin odgovor na etikete koje su joj godinama lijepljene u tabloidima – da je „neprilagođena“, „problematična“ i „narkomanka“. Sa cigaretom u ruci i suzama koje su se nazirale iza osmijeha, Sonja je sasjekla balkansko licemjerje u korijen:
„Prvo, hvala Bogu što sam neprilagođena. Jer ne bih mogla da imam 42 godine, a da budem ovdje gdjee jesam, ovakva kakva jesam, i ne bih mogla da ostvaravam u radu bez podrške bilo kakve državne institucije… Radije trpiš i snosiš, i kad ti slome kosti, i kad ti presijeku tetive, i kad uspiješ da se podigneš i sakupiš svoj alat i kreneš iz početka… I 60 sekundi ne misliš ni o čemu, već još sine moj, jer misliš da si se približio…“
Osvrnula se i na društvenu hipokriziju koja normalizuje alkoholizam i nasilje, a stigmatizuje umjetnike:
„Predlažem mnogim psiholozima i sociolozima da postave pitanje i uzrok uzimanja narkotika. Prema tome, kako to sredina proizvodi uzimanje narkotika? Pritom, kako to sredina proizvodi 99,9 odsto alkoholičara na Balkanu? I pritom, da se zaista ozbiljni ljudi uzmu u pamet… Ja nemam ništa protiv slobode homoseksualaca, ali isto tako zaista želim slobodu. Kako se ljudi uopšte usuđuju da pričaju… Hoćete da pričamo o istoriji slikarstva, koliko je slikara bilo intravenskih narkomana? Hoćete da pričamo o istoriji nauke?“
„Konzument može da bude samo obilježje pritiska vremena, i ništa drugo… Zašto niko ne napiše da je edukativan Mik Džeger koji se nije drogirao, nego umirao od intravenskog drogiranja čitav život? Čak ga i novinari pitaju kako je bilo između ’66. i ’68, a on kaže: ‘Odlično, ničega se ne sjećam.’ Zašto to ne napišu da je edukativno – voziti se kabrioletima, imati plavce, imati ljudsko dostojanstvo i biti intravenski narkoman?“
Pred kraj razgovora, Sonja Savić je otvorila najdublje lične rane: odsustvo sopstvene porodice i prekid porodične loze, stavljajući tačku rečenicama koje i danas, godinama nakon njene smrti, lede krv u žilama:
„A znate šta? Meni je života dosta. Imam 42 godine… Nisam ostvarila familiju, nisam ostvarila nastavak loze svoje familije. Mi smo veoma stara familija, mi smo starosjedeoci… I polomićemo koplja u Donjoj Gorevnici, zbog kodeksa časti.“
Završila je riječima koje zvuče kao njen konačni epitaf:
„Mnogi su mi zamjerili što razmišljam o smrti. Ali vjerujte, moj ideal je zaista kratka i vesela smrt. Ne umrijeti u ropcu… Ne umrijeti u ropcu! Ne umrijeti u ropcu… I najmanje mi je teško tek posljednji trenuci… Posljednji trenuci.“
Sonja Savić nas je napustila u septembru 2008. godine, u 47. godini života, u praznom beogradskom stanu. Nije dočekala starost u društvu koje je nije razumjelo. Ostali su filmovi, njene uloge koje ne blijede i riječi izgovorene kod Vesne Dedić – kao vječna opomena o cijeni koju plaća slobodan čovjek kada odbije da pristane na diktat prosječnosti.











