Ovo udruženje okuplja 117 turističkih poslenika, a prema Pešićevim riječima najveći broj njih koncentrisan je u sjevernom regionu. Ponuda je, kako kaže, najrazvijenija na području Žabljaka i Kolašina, dok se u ostalim djelovima zemlje radi na promociji.

„Najprije nas je 2020. godine usporila pandemija koronavirusa, a potom su uslijedili i novi izazovi. Nemamo neku posjećenost, ali se nadamo da će u narednom periodu biti nešto bolje. Mislim da bi trebalo poraditi na promociji i na prilagođavanju poreskih obaveza seoskih domaćinstava prema državi. Mi smo pisali na razne adrese, ali i pored mnogih obećanja nismo došli do promjena koje bi bile u našem interesu“, istakao je Pešić.

Predsjednik Udruženih seoskih domaćinstava ocjenjuje da nemaju dovoljnu podršku institucija sa državnog i lokalnog nivoa, pri čemu ocjenjuje da se sve svodi na plasman propagandnog materijala što je nedovoljna mjera.

„Mislim da država treba da prilagodi zakonske okvire i da obezbijedi da što više mladih ostane na sjeveru. Imali smo i Popis poljoprivrede, a podaci pokazuju da prosječni domaćin na sjeveru ima 60 godina. Ti ljudi su za penziju, a mladima se ne pruža mogućnost da ostanu. Oni odlaze u inostranstvo i trbuhom za kruhom napuštaju svoja ognjišta. Okosnicu našeg Udruženja trenutno čine članovi koji imaju od 40 do 50 godina, a koji su ostali na svojim ognjištima. Ipak, ukoliko se nešto ne promijeni mislim da će to biti posljednja generacija koja će se baviti ovim poslom“, upozorava Pešić.

Seoski turizam iziskuje velika ulaganja, a vlasnici domaćinstava, kako naš sagovornik ukazuje, nisu osnaženi u dovoljnoj mjeri. Kako ističe, potrebno je da država opredijeli veća sredstva za turizam i poljoprivredu.

„Ruralni razvoj zapravo i podrazumijeva ostanak mladih na selu, a onda bi radila i prodavnica, i kafana, i prevoz, sve bi funkcionisalo. Ovako, sela nam ostaju pusta, zarastaju, a kada selo zaraste ono onda više nije lijepo ni za turiste. Rijeke stavljamo cijevi, šume siječemo nemilice, bacamo smeće u rijeke, a nema kaznene politike – sve su to detalji koje turista ne želi da vidi. Ja sam 2018. godine sa kolegama bio u Austriji gdje smo posjetili određena domaćinstva i tamo smo 15 eura platili pogled na netaknutu prirodu. Stojim pri tome da naš pogled više vrijedi, ali mi to ne znamo da valorizujemo i kao da radimo protiv sebe“, ističe on.

Ukazuje da problem predstavlja i to što se seoska domaćinstva tretiraju podjednako kao jedinice privatnog smještaja na primorju. Iako potpadaju pod istu regulativu, Pešić smatra da su poslenici na jugu u prednosti, jer imaju bolju infrastrukturu i uslove za rad.

Predsjednik Udruženih seoskih domaćinstava poručuje da bez jasnih zakonskih rješenja, poreskih olakšica i snažnijeg ulaganja u ruralna područja nema održivog razvoja seoskog turizma, upozoravajući da dosadašnje mjere nijesu dovoljne i da je neophodno hitno djelovanje kako bi se zaustavio odlazak stanovništva i očuvala budućnost sela.

M.STANIŠIĆ