To nije bio politički nesporazum, niti razilaženje oko vrijednosti ili „evropskog puta“, već hladna kalkulacija – ukloniti one koji smetaju i raščistiti teren za posao od milijardi.
Knežević: Još jedna rasprodaja državne imovine – Vlada daje aerodrome Južnokorejcima pod koncesiju
Botun, tenzije, policija, lom u koaliciji – sve je to bilo sredstvo, a ne cilj. DNP je morao van Vlade da bi Spajić imao slobodne ruke da progura koncesiju koju očigledno želi, bez ministara, odbora i političkih aktera koji su mu stajali na putu.
Premijer Milojko Spajić od prvog dana nije skrivao namjeru da iz Vlade ukloni Demokratsku narodnu partiju i Milana Kneževića. Ne zbog politike, ne zbog „evropskog puta“, već zbog jednog konkretnog interesa – koncesije za Aerodrome Crne Gore. Sve ostalo, uključujući Botun, bilo je samo sredstvo. Poluga. Operativni teren za realizaciju unaprijed isplaniranog scenarija.
Samo nekoliko dana nakon što je DNP napustio Vladu, Pokret Evropa sad je krenuo u otvoreni obračun sa kadrovima te partije. Prvi udar dogodio se tamo gdje je Spajiću najvažnije – u Aerodromima Crne Gore. Ostavka Stefana Madžgalja, člana Odbora direktora, formalno izgleda kao lični čin, ali suštinski predstavlja mehanizam za rušenje cijelog Odbora, jer po Statutu kompanije ostavkom jednog člana prestaje mandat svima. Meta je bila jasna: predsjednica Odbora direktora Jelena Maraš, kadar DNP-a i osoba koja je postala ozbiljna prepreka planovima oko koncesije.
Ironija je potpuna. U trenutku kada je politički eliminisana, kompanija kojom je rukovodila bilježila je najbolje rezultate od osnivanja. Više od tri miliona putnika u jednoj godini, dvocifren rast u odnosu na pretpandemijski period, rekordni prihodi, snažna operativna dobit i istorijski maksimum broja avio-linija. Aerodromi Crne Gore su pod njenim mandatom dokazali da mogu uspješno da posluju bez koncesije, da sami finansiraju razvoj i da predstavljaju ozbiljan državni resurs, a ne problem koji treba „prodati“ pod izgovorom reformi.
Upravo tu leži ključ problema. Jelena Maraš je javno dovodila u pitanje opravdanost davanja aerodroma u dugoročnu koncesiju, posebno pod uslovima koji ne reflektuju realnu vrijednost kompanije. A to je bilo nedopustivo u trenutku kada je Spajić, prema brojnim svjedočenjima, već gurao rješenje koje ide u prilog južnokorejskoj firmi „Incheon International Airport Corporation“, koju očigledno favorizuje.
Podsjetimo: tokom ljeta 2025. godine, nakon bodovanja na kojem su „Amerikanci“ bili ispred, Spajić je sazvao sastanak lidera parlamentarne većine sa jasnom porukom – želi da posao dobiju Korejanci. Tada mu je prepreka bila Maja Vukićević, ministarka saobraćaja iz redova DNP-a, zbog čega je cijeli proces gurnut u zamrzavanje. Tek nakon njene ostavke, klupko je počelo da se odmotava. Ubrzo potom slijedi ostavka Madžgalja i automatsko rušenje Odbora direktora Aerodroma.
Istovremeno, za koordinaciju resora saobraćaja postavljen je Filip Radulović, bliski Spajićev saradnik. Tajming nije slučajan. Naprotiv, previše je precizan da bi bio spontan.
U tom kontekstu, Botun dobija potpuno novu dimenziju. Sve ukazuje da je kriza oko kolektora i brutalna policijska intervencija poslužila kao planski instrument da se DNP gurne ka izlazu iz Vlade. Milan Knežević, kao političar iz Zete, nije mogao politički da ignoriše ono što se dešava njegovim komšijama. Spajić je to znao. I upravo zato se „zapelo“ da se radovi pokrenu po svaku cijenu, bez dijaloga i kompromisa. Botun je bio okidač. Cilj je bio izlazak DNP-a iz vlasti.
Ako se ovaj scenario potvrdi do kraja, onda više ne govorimo o političkim nesuglasicama, već o svjesnoj i hladnoj manipulaciji državnim krizama radi privatnih i političkih dogovora.
Crna Gora u tom slučaju nije država koja vodi reforme, već poligon na kojem se uklanjaju političke prepreke da bi se realizovali unaprijed dogovoreni aranžmani. A aerodromi, kao jedan od najvrijednijih državnih resursa, postaju valuta za političke obračune i lične agende.
