„Pa meni se čini da nam to fali, jer vi kad vidite ljude, vidite da oni fizički sjede zajedno često na klupama u parkovima, u kafićima i restoranima, ali oni nisu povezani onoliko koliko bi trebalo jer je svako za svojim telefonom. Znači, mi smo fizički i dalje povezani, ali u psihološkom smislu fali nam da preuzmemo odgovornost i da to vrijeme koje provodimo za telefonom ograničimo i da onda stvarno budemo prisutni u razgovoru sa drugima. Kada puno koristimo društvene mreže, internet, vještačku inteligenciju, to nas sve navikava na tip razgovora koji je sa mašinama, a ne sa ljudima koji imaju svoju facijalnu ekspresiju, svoj način povezivanja, koji će možda pružiti i neki otpor u komunikaciji, pa ćemo nešto morati da prevaziđemo… Sve je to nama suviše podilazi, nama se to sviđa, mislimo da je sjajno, a onda mladi ljudi često imaju problem da uživo razgovaraju sa osobom sa kojom su se dopisivali preko društvenih mreža više od pola godine – ne znaju šta da kažu i kako da kažu“, ističe Pejaković.

I dok „savršeni“ način život donosi brojne mogućnosti, psihološkinja poručuje da se vratimo starim vrijednostima. Prije mobilnih telefona i društvenih mreža ljudi su više razgovarali, provodili vrijeme zajedno i gradili odnose na drugačiji način. Ističe da je i u određenim zemljama sve izraženija potreba za povratkom tim jednostavnijim i po njenom mišljenju zdravijim navikama.

„Mislim da je u jednoj od zapadnih zemalja pokrenuta inicijativa da djeca u školama opet uče uz pomoć knjiga i svesaka, a ne laptopova i tableta. Dakle, shvatili su da su njihove grafomotorne sposobnosti slabe, da njihov odnos sa čitanjem i koncentracijom nije dobar… I ako u svemu tome iskusimo jako puno negativnih efekata, onda ćemo mi početi da se vraćamo na staro. A to će morati da ide kroz zabrane i preuzimanje odgovornosti – na primjer, kroz zabranu za korišćenje društvenih mreža, jer je to previše uzelo maha. Znači, ljudi pišu, šalju zvučne poruke, ali više ne razgovaraju jer to za njih predstavlja napor. E sad, sve to što je za nas napor slabi našu psihološku muskulaturu. I u jednom trenutku, kad budemo slabi i nepokretljivi u tom smislu, reći ćemo da moramo mijenjati stvari, da se osjećamo deprimirano i da nam treba živ kontakt. Mislim da to ne može da izumre, samo ćemo još morati da vidimo koliko će nam trebati da se vratimo na staro. U mnogim zemljama postoje inicijative gdje su ljudi shvatili da tehnologija ne može da zamijeni ljudski kontakt. Nadam se i optimista sam da će to morati ponovo nekako da zaživi“, dodaje naša sagovornica.

Odbaciti multitasking koji nam remeti pažnju

Iako se stiče utisak da su ljudi danas povezaniji nego ranije, sve su češće dileme o tome koliko su zaista bliski jedni drugima. Ubrzan način života i savremeni obrasci ponašanja otvaraju pitanje da li su se i emocije promijenile, te da li su odnosi postali nestabilniji i podložni promjenama. Pejaković pojašnjava koliko je zapravo prisutan osjećaj usamljenosti i na koji način se on ispoljava.

„Potrebno je da mi u stvari uvidimo da je sve to tržište i da prosto mi ne možemo u tom surovom svijetu da opstanemo, jer ljudi imaju jako puno kontakata, puno ljudi sreću, ali se iznutra osjećaju usamljeno, deprimirano, uplašeno da će biti lako zamijenjeni… I to je sve tržište gdje ljudi razmjenjuju osobine, a to ne može da traje. I to je jedan od razloga zašto mi u modernom svijetu imamo puno mentalnih problema. Čini mi se da bi trebalo da insistiramo na tome da usporimo, zaista razgovaramo, da nema multitaskinga koji nam remeti pažnju, da čitamo knjige i da shvatimo da u jednoj osobi možemo pronaći čitav jedan univerzum. Mislim da ćemo se kad napravimo pun krug vratiti na to“, naglašava psihološkinja.

Možda je najveći paradoks današnjeg vremena to što nikada nismo bili povezaniji, a nikada usamljeniji. U svijetu poruka, društvenih mreža i stalne dostupnosti, zaboravljamo ono najjednostavnije – da pitamo nekoga kako je i da zaista saslušamo odgovor.

Ljudi se danas sve više udaljavaju jedni od drugih, a bliskost polako zamjenjuju tišina, ekrani i užurban život.