Tri, dva jedan i trening atletskog kluba u Podgorici može da počne. Međutim neće biti sami na ovom treningu, u njih će biti uprte oči svih prolaznika koji se nađu u lokalnom parku u tom periodu. Imajući u vidu da je to česta lokacija svakog njihovog treninga. Naime, Podgorica, kao glavni grad jedne države koja je na putu da bude dio velikog evropskog sistema i dalje ne posjeduje atletsku stazu, kao ni savremeni stadion, te ni osnovne uslove koje bi jedan glavni grad trebalo da ima za razvoj atletike. Dok se širom Evrope grade sportski kompleksi i ulaže u razvoj mladih talenata, Podgorica odlučuje da svoj budžet potroši na prolazne senzacije posvećene zabavi građana a ne ulaganju u sport. Upravo zato, članovi atletskog kluba iz Podgorice svakodnevno su prinuđeni da improvizuju — te svoje treninge održavaju na površinama koje nijesu namijenjene ovom vrhunskom sportu.

“Atletika je sport svih sportova, kraljica sportova. Bez atletike nema nijednog drugog sporta. Svaki nedostatak terena je sam za sebe problem za svakog sportistu. Zamislite rukomet da nema halu, da nema parket, košarkaši da nemaju svoj tere i svoje obruče. Isto je za atletičare kad nemaju atletsku stazu. I atletska staza bi bila dovoljna da zadovolji želju sportista”, kazao je Gojko Banjević, trener.

Ipak, uprkos svim problemima, entuzijazam ne nedostaje. Ovi mladi sportisti dolaze na treninge gotovo svakog dana. Njihov motiv nije infrastruktura — već želja za uspjehom, druženjem i zdravim životom. Treneri kažu da je najveći problem upravo nedostatak osnovnih uslova za rad. Bez atletske staze gotovo je nemoguće pravilno razvijati tehniku trčanja, pripremati takmičare za ozbiljna takmičenja ili organizovati sportske događaje. Povrede mogu biti češće, uslovi teži, a mogućnosti ograničene.

“Posle 40 godina smo dobili lokaciju. Imali smo nekada atletski stadion i stazu na stadionu Budućnosti i jednostavno to je odlučeno u tom periodu da se ta staza uništu, tj. dograde tribine. Opet ulazimo u začarani krug. Dobijamo lokaciju, međutim do idejnog rješenja je trebalo da čekamo šest ili sedam godina i sada opet čekamo, a ne znam do kada ćemo čekati”, kazao je Banjević.

Sara koja se atletikom bavi već tri godine, ističe koliko njoj znači ovaj sport i da se osjeća veliki  nedostatak ulaganja u atletiku.

“Privuklo me zato što treniramo dosta i vodimo računa o našem fizičkom zdravlju. Atletika nam pomaže da ostanemo zdravi i može da nam pomogne da ispravimo nepravilnosti. Za razvoj crnogorske atletike, vrlo je bitno i da glavni grad ima svo jstadion, ne samo ostali gradovi”, kazala je atletičarka Sara Joksimović.

Kao u životu, tako i u podgoričkoj atletici bez roditelja, ništa. Treneri volonterski rade, a finansiranje za klub i djecu koja se isteknu ne postoji. Roditelji preko svojih ledja šalju i opremaju djecu za takmičenja. A nije im strano ni da popravljaju divlje poligone na kojima djeca održavaju svoje treninge.

“Organizovali smo se, dobili smo dozvolu Univerziteta da ovdje u starom dijelu Tološke šume napunimo pijeskom i stvorimo kakve takve uslove za doskok da se ne bi povrjeđivala djeca, jer pijesak koji je prethodno bio u jami je bio potpuno neuslovan. Ovo je sada koliko toliko uslovan pijesak, ali potpuno neuslovno zaletište koje je zemljana staza bez odskočne daske i to je hendikep koji se vidi na takmičenjima”, kazao je jedan od roditelja, Mihajlo Joksimović.

Uprkos svemu, trening se nastavlja.  A pitanje koje ostaje otvoreno jeste — kako je moguće da glavni grad jedne države u 21. vijeku još nema uslove za razvoj osnovnog olimpijskog sporta.

“To je interes društva, to je javni interes”, kazao je Banjević.

Možda upravo kroz ovaj primjer iz Podgorice se najbolje oslikava stanje sporta u Crnoj Gori danas — mnogo talenta, mnogo volje, ali premalo prostora da se taj potencijal razvije onako kako zaslužuje. Za sada, Podgorica nema stadion ni poligon za atletičare. Ali ima ljude koji, uprkos svemu, ne odustaju od trke.

Više o ovoj temi pogledajte u sledećem prilogu: