Advokatica Daliborka Knežević navela je da više od 20 godina prati ovu materiju i isiče da nismo dali rezultat koji je bio neophodan da bi se stanje u društvu popravilo.

“Kako prepoznati žrtvu, to zavisi od toga koju vrstu nasilja je trpjela, fizičko nasilje je vidljivo, a emocionalno nasilje je teško vidljivo a njegove su posledice teže nego kod fizičkog nasilja”, kazala je ona.

Kako je dodala, žrtva zna te osnovne oblike, ali ako je dugo u nasilju, ona se toliko srodila sa tim oblikom nasilja da ona tu ne pravi razliku.

“Smatra da ako je u braku ne može postojati seksualno nasilje, ne može postojati ekonomsko nasilje. Kroz razgovor shvataju da su u višeslojnom nasilju, taj razgovor je vrlo emotivan, uvijek zahtjeva mnogo više vremena nego što smo planirali. Kada se žrtva počne otvarati, ona počinje predistoriju loših postupanja u odnosu partnerskom, pa tek nakon izliva emocija, pauza u razgovoru, često je to ponižavajuće za ženu. Onda postoje te pauze gdje morate dati vrijeme, a nakon te pauze i opuštajućeg razgovora u kafu, saznajemo koliko duboko nasilje trpe”, istakla je ona.

Ona je dodala da i pored tih sloboda imamo visok stepen raznih vrsta nasilja u bračnim ili drugim partnerskim odnosima.

“Činjenice pokazuju da Crna Gora nije napravila očekivani iskorak i pored pomaka koje su postigli i da imamo najteže vidove nasilja i pokazuje da smo daleko od onoga kao standard. Moramo kao društvo da ranimo na novim rješenjima, moramo imati radikalnija rješenja kroz kaznenu politiku, oštrije kažnjavanje. Oštrija kaznenana politika je kljuć rješenja”, naglasila je ona.

Istakla je da su kazne u praksi mnogo manje, iako smo postrožavali kazne.

“Smatrala sam da nije trebalo porodično nasilje biti kroz prekšrajnu odgovornost kažnjavano, bolje bi bilo da je kroz krivičnu odgovornost. Ako vi imate kaznu od 150 eura kao sankciju za porodično nasilje, ona nikako ne može da djeluje na učinioca. Mi bukvalno šaljemo poruku da li to znači da neko ima veća primanja može priuštiti da tokom mjeseca izdvoji taj novac i da počini djelo koje vidimo do čega u konačnosti dovodi”, naglašava ona.

Kriminolog Velimir Rakočević rekao je da se radi o višeslojnom dugotrajaćem problemu.

“U jednom trenutku ćelije u sudu su bile premale da prime sve nasilnike i mi smo vidjeli koliko je obimna i izražena porodična patologija, koliko imamo žrtava. U jednom trenutku kada je država preuzela obavezu da štiti žrtve i da je do tada to bilo privatno nasilje. Oni su mogli da rade šta oće ii oni su bili nedodirljivi i nije imao ko da se miješa. Ogroman doprinos je dala država kada je preuzela da štiti žrtve. Pitanje je koliko smo uspjeli da iskorjenimo nataložene uzroke i uslove koji dovode do ovog oblika zločina”, istakao je Rakočević.

Naveo je i da su rješenja unapređena, te dodao da žrtva više nije prepuštena samoj sebi da višestruko bude saslušavana.

“Dobra rješenja nisu u praksi na pravi način implementirana, naročito iz ugla prevencije”, dodao je on.

Opširnije u prilogu: