Problem je, međutim, bio u tome što kasarna u kojoj je trebalo da budu zaposleni novi pripadnici Vojske Crne Gore – nije postojala.

Portal RTCG je priču o tome objavio u oktobru prošle godine, kada smo pisali da je tadašnji ministar odbrane i funkcioner DPS-a Predrag Bošković, kao izborni koordinator za Andrijevicu i Berane, „zaposlio“ značajan broj ljudi u nepostojećoj kasarni u Andrijevici. Tada je postojala i zvanična tvrdnja lokalnih funkcionera da su pojedina lica dobijala rješenja za rad u objektu i na poligonima koji nijesu postojali, odnosno da su neki ljudi navodno primali naknade za poslove koje nijesu obavljali.

Ono što je bilo potpuno nesporno je to da kasarna u Andrijevici nije bila izmišljeni projekat.

Ministarstvo odbrane je još 2018. godine javno najavljivalo izgradnju kasarne „Miljan Vukov Vešović“ u naselju Prljanija. Tadašnji ministar Predrag Bošković govorio je o prostoru od oko 40.000 kvadratnih metara i značaju budućeg vojnog kompleksa za Andrijevicu i cijeli sjever Crne Gore. Godinu kasnije, Ministarstvo je saopštavalo da priprema projekta napreduje, da se završava eksproprijacija i izrađuje projektna dokumentacija. Planirani kapacitet kasarne bio je između 150 i 200 vojnika.

U septembru 2019. godine Bošković je čak najavljivao da bi, nakon rješavanja imovinsko-pravnih pitanja i izrade projekta, djelovi kasarne mogli biti u funkciji već sredinom naredne godine. Istovremeno je govorio o novim radnim mjestima koje bi kasarna trebalo da donese Andrijevici. Već u novembru iste godine prema dokumentaciji Vlade Crne Gore, obilazeći lokaciju, Bošković je poručio da će prostor tokom 2020. biti potpuno izmijenjen i da će kasarna moći da primi oko 200 vojnika. Tom prilikom je pozvao mlade iz Andrijevice i okolnih opština da se prijave na buduće konkurse za vojsku.

Tu je, zapravo i otvoreno ključno pitanje – ako kasarna nije izgrađena, ko je i gdje zaposlio ljude koji su navodno dobili rješenja za rad u njoj?

Naš portal je imao zvanične izjave lokalnih funkcionera koji su tvrdili da su pojedini građani Andrijevice pred izbore 2020. godine dobili su rješenja koja su se odnosila na posao u budućem vojnom objektu, i tako se u javnosti pojavio izraz “fantomski vojnici“. Da se ova priča danas ne bi pretvorila u političku optužbu, potrebno bi bilo utvrditi ko je potpisivao rješenja?

Ako su rješenja za zapošljavanje zaista postojala, postoji čitav niz pitanja, kao što su – ko je donio odluke o zapošljavanju, koliko je ljudi dobilo rješenja, na koja radna mjesta, kada su rješenja donijeta, da li su ljudi zaista stupili na dužnost, gdje su obavljali posao, da li su primali zarade, naknade ili druge beneficije, iz kojeg budžetskog programa su isplaćivani, ko je odobravao isplate, da li su postojale sistematizovane pozicije za ta radna mjesta, i najvažnije – da li je neko politički intervenisao da bi se u pogledu zapošljavanja? Odgovori na ova pitanja mogli bi pokazati da li se radilo o regularnom zapošljavanju pripadnika Vojske u okviru pripreme budućeg objekta ili o zloupotrebi državnih institucija u političke svrhe.

Priča o kasarni u Andrijevici od koje neće biti ništa, međutim, nije samo pitanje eventualnih zapošljavanja. Država je za projekat kasarne kupovala zemljište i sprovodila eksproprijaciju. Ministarstvo odbrane je godinama najavljivalo izgradnju objekta, a na lokaciji su izvođeni određeni pripremni radovi. Ipak, kasarna nije izgrađena. Naš portal je ranije objavio da zemljište danas zarasta u korov, dok je sama ideja o kasarni ostala nerealizovana. U međuvremenu su se pojavila i pitanja o tome da li je lokacija uopšte bila odgovarajuća za vojni kompleks.

Tako je od projekta koji je trebalo da donese nova radna mjesta i zaustavi iseljavanje stanovništva ostala parcela, dokumentacija i niz otvorenih pitanja, a među njima je i ono najzanimljivije – da li su, prije nego što je ijedan zid kasarne bio podignut, u njoj već bili „zaposleni“ ljudi? Danas, kada se ime Predraga Boškovića ponovo nalazi u fokusu javnosti zbog drugih pravosudnih postupaka, priča iz Andrijevice ne bi smjela biti izgubljena u političkim prepucavanjima.

Ona zahtijeva dokumente koja bi morala biti stavljena javnosti na uvid. Ako, međutim, za sve navedeno nema dokaza, onda bi i to trebalo jasno saopštiti i staviti tačku na priču o „fantomskim vojnicima“. Pitanje nije samo šta je nekadašnji ministar odbrane obećavao u Andrijevici, već da li je država Crna Gora 2020. godine plaćala vojsku koja je postojala samo na papiru.