Ovaj datum simbolično povezuje godišnjice smrti trojice velikana svjetske književnosti: Miguela de Servantesa, Vilijama Šekspira i Garcilasa de la Vege koji su preminuli 23. aprila 1616. godine (iako po različitim kalendarima).
Gosti večeri bili su istaknuti književnici Jovanka Vukanović i Boris Jovanović Kastel.
Moderator programa, urednica Jadranka Đerković razgovarala je sa autorima o njihovim književnim počecima, temama koje su ih inspirisale tokom stvaralaštva, o književnoj klimi i kulturnoj politici u Crnoj Gori.
Našu čitalačku publiku podsjećamo da se Jovanka Vukanović bavi književnom kritikom, novinarstvom i poezijom. Ona je, kako je istakla urednica Đerković, pjesnikinja tišine, korijena i mudrosti, pjesnikinja zemlje i postojanja. Piše o zavičaju, ali i istražuje duboku filozofiju života. Njena poezija predstavlja most među dušama, a stihovi ove pjesnikinje objedinjeni u zbirkama Prostorne vertikale, Ko te za kuću pita, Otići, Prolaznici, Pogrešno tretirani slučajevi, Ništa ne stiže na vrijeme, prepoznati su po dubokoj filozofskoj podlozi i prema emocionalnoj preciznosti i ljubavi prema rodnoj grudi.
Boris Jovanović Kastel je, prema mišljenju književne kritike, najznačajniji crnogorski pjesnik mediteranske orijentacije i ugledno ime postjugoslovenskog pjesništva. Njegova poezija prevođena je na: italijanski, engleski, poljski, češki, albanski, mađarski, makedonski, ukrajinski i slovenački jezik. Autor je više od dvadeset knjiga poezije i eseja, uključujući: Anatomiju Sredozemnog mora, Ego mora, Pozivno pismo suncu i Testament u školjkama. Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside. Čitaocima je blizak kroz uredništvo časopisa Ovdje i eseje objavljivane u listu Pobjeda.
Odabrane pjesme čitala je Tijana Vojvodić, učenica Srednje medicinske škole, a u muzičkom dijelu programa Đina Radonjić, učenica Umjetničke škole za muziku i balet „Vasa Pavić“ izvela je na flauti kolaž odabranih kompozicija.
Poruka koju sa ove večeri šaljemo dalje u „etar“ glasi: „Čitajte da biste se bolje razumjeli. Pišite da biste ostali svoji. Knjiga može da vam bude dom, putovanje, ogledalo. U svijetu buke, poezija pruža tiho i snažno utočište.“
“Poezija me naučila da je svako hodočašće put u beskraj i da od kapljica sopstvene krvi možemo da napravimo zrnca soli, a kasnije od njih sopstvene statue ili statue junaka svojih djela. Mediteran u mojoj poeziji jednostavno piše stihove o samom sebi iz moje nutrine. On je bio i ostaće jedna teologija oslobođenja i neprekidna vjera – mjera za dušu”, rekao je Boris Jovanović Kastel.
“Emocija i refleksija su ta dva pola, dvije strane čovjeka – koliko se stapaju, toliko se i razilaze. Moja poezija izvire iz moje ličnosti. Pokušavam da onome o čemu pišem dam određeno mjesto. Emocije su varljive, mada čak i kod refleksije možete pogriješiti. Sve moje zbirke pjesama imaju jednu prostornu vertikalu i pune su refleksije. Pojmovi kuća, otići, prolaznici imaju jednu kozmogoniju, jedno jedinstvo. Otići – to je moja teška i bolna inspiracija, i ne samo moja nego i jednog naroda… Ne samo jednog, nego i više naroda na Balkanu, u Evropi, svijetu, da ne govorim o sadašnjem trenutku. Mnogi odlaze i samo su prolaznici u svijetu, a polaznici su zato što nemaju više svoju tačku uporišta. U suštini, svi smo mi samo prolaznici kroz život i vrijeme”, smatra Jovanka Vukanović.
