Ona je istakla da većina država EU nastoji da uskladi dva cilja – zaštitu žena koje rade u porodičnim preduzećima i zaštitu svih majki koje nemaju dovoljno prihoda.

“Prvi nivo sprovođenje Direktive 2010/41/EU koje Crna Gora pokušava ispuniti je priznavanje prava suprugama i životnim partnerkama preduzetnika koje stvarno i redovno učestvuju u obavljanju djelatnosti. Drugi nivo obuhvata sve nezaposlene majke. Ako država može da obezbijedi naknadu u visini minimalne zarade jednoj grupi nezaposlenih žena, postavlja se pitanje zbog čega nijedna druga nezaposlena majka nema pravo na porodiljsku naknadu”, naglasila je Medojević.

Partnerke preduzetnika mogle bi dobiti naknadu za materinstvo

Kako je rekla, u mnogim evropskim zemljama postoje univerzalne ili socijalne naknade za roditelje koji nemaju pravo na naknadu iz radnog odnosa.

“Direktiva 2010/41/EU primjenjuje se na samostalne djelatnosti, a poljoprivredna gazdinstva u velikom broju država EU predstavljaju upravo oblik samostalne djelatnosti. Ako supruga redovno učestvuje u radu porodičnog poljoprivrednog gazdinstva, (u našem mentalitetu je skoro pa sugirno da je tako) njena situacija je po suštini uporediva sa situacijom supruge preduzetnika koja radi u porodičnom poslu. Zbog toga bi ograničavanje prava samo na supruge preduzetnika, uz isključivanje supruga poljoprivrednika koje, takođe, redovno rade u porodičnoj djelatnosti, moglo otvoriti pitanje jednakog tretmana osoba koje se nalaze u uporedivoj situaciji, te zabrane indirektne diskriminacije žena, budući da veliki broj žena radi na porodičnim gazdinstvima bez formalnog radnog statusa”, dodala je.

Medojević je ukazala da bi, ako bi crnogorski zakon priznao pravo samo suprugama preduzetnika, a isključio supruge poljoprivrednika koje se nalaze u istoj činjeničnoj i ekonomskoj situaciji, zakonodavac morao da pokaže da za takvu razliku postoji objektivno i proporcionalno opravdanje.

“U suprotnom, takvo razlikovanje bilo bi teško uskladiti s načelima jednakog postupanja koja proizlaze iz prava EU, posebno iz Direktive 2010/41/EU i čl. 20, 21. i 23. Povelje EU o osnovnim pravima. Treba imati u vidu da u Crnoj Gori ne postoji opšta novčana naknada za nezaposlene osobe pa se može postaviti legitimno pitanje da li se uvođenjem naknade samo za supruge preduzetnika stvara razlika među ženama koje su sve van tržišta rada”, istakla je.

Kako je dodala, kroz višedesenijski angažman kroz NVO stekli su iskustva u rješavanju socijalnih potreba najugroženijih, prvenstveno djece i majki, te daju ideju kako bi se pravednije mogao urediti sistem.

“Ako je cilj zaštita majki i djece, mogla bi se razmotriti šira rješenja, poput uvođenja osnovne univerzalne naknade za svaku porodilju koja nema pravo na naknadu po osnovu rada i posebne podrške dugotrajno nezaposlenim ženama tokom trudnoće i prve godine djetetovog života. S obzirom na visoke cijene osnovnih životnih namirnica i higijenskih sredstava, koje najviše pogađaju porodice sa niskim primanjima, država mora uvesti socijalnu pomoć za porodice sa najnižim prihodima”, smatra Medojević.

Time bi se, ocijenila je, smanjio osjećaj nejednakosti, jer potrebe novorođenog djeteta nisu manje zato što majka nije u porodičnom biznisu.

“Zbog toga bi, sa stanovišta socijalne pravde, održivije rješenje bilo da Crna Gora iskoristi usklađivanje sa evropskim pravom kao priliku za širu reformu sistema porodiljske i socijalne zaštite, umjesto da uvede novo pravo samo za jednu grupu nezaposlenih žena. Time bi se ispunili evropski standardi, ali i unaprijedila jednakost među građanima, što je takođe jedno od osnovnih načela prava Evropske unije”, zaključila je Medojević.