Gospodine Kneževiću, 11. novembar obilježava se kao Dan primirja u Prvom svjetskom ratu, ali je za srpski narod to prije svega Dan pobjede, ovjenčane ogromnim žrtvama i herojstvom srpske vojske. Da li smatrate da se danas dovoljno govori o istorijskom značaju te pobjede i kakvu poruku 11. novembar nosi generacijama koje dolaze?

Prvi svjetski rat, i žrtva koju je podnio srpski narod u tom razdoblju, skoro tri decenije se pokušavaju minimizirati, amnezirati, i predstaviti kao uzaludno žrtvovanje i borba za oslobođenje južnoslovenskih naroda. Čak pojedini kvazi istoričari pokušavaju ujedinjenje u zajedničku državu 1. decembra 1918. godine žele predstaviti kao najcrnju stranicu crnogorske istorije. Zato je važno da čuvamo sjećanje na ovaj i slične datume, jer je Prvi svjetski rat slavna epopeja srpskog i crnogorskog naroda koju nijedan drugi narod nije imao.

Više od jednog vijeka nakon završetka Velikog rata, 1918. godina i Podgorička skupština i dalje su predmet političkih i istorijskih sporova u Crnoj Gori. Šta nam činjenica da se o tim događajima i danas vode političke borbe govori o savremenom crnogorskom društvu i može li se doći do istorijskog razumijevanja bez odricanja od sopstvenog identiteta?

Ujedinjenje je bio nezaustavljiv državni proces koji niko nije mogao zaustaviti. Narodna volja je bila neumitna, kao što su jalovi pokušaji svih koji kroz različite rezolucije i falsifikate žele poništiti istoriju i činjenice da su Crna Gora i Srbija kao tada dvije nezavisne države unijele svoju državnost u novu državu. Uvjeren sam da je čitava ova falsifkatorska akcija prolazna, i da će nove generacije biti dostojne odluka njihovih predaka sa Podgoričke Skupštine.

Vasojevići i Polimlje dali su srpskoj istoriji znamenite vojskovođe, među kojima su vojvoda Petar Bojović, general Radomir Vešović i vojvoda Lakić Vojvodić. Od balkanskih ratova, preko Mojkovačke bitke i odbrane crnogorskih granica, do proboja Solunskog fronta i oslobođenja 1918. godine, njihova imena i podvizi svjedoče o vojničkoj časti, slobodarskoj tradiciji i žrtvi za slobodu. Koliko je danas to slavno nasljeđe prisutno u obrazovanju i javnom životu i da li smo kao društvo učinili dovoljno da sačuvamo sjećanje na junake i bitke koje su obilježile našu istoriju?

Vasojevići kao najveće srpsko pleme neopravdano su zapostavljeni u istorijskim udžbenicima, simpozijuma, akademskim raspravama. Nemam dilemu da je razlog taj što su se Vasojevići dominantno izjašnjavali kao Srbi, što nikako ne odgovara projektu čipovanja crnogorske istorije sa kojim se suočavamo od 2006. godine.

Srbiju i Crnu Goru povezuju vjekovne istorijske, duhovne, kulturne i porodične veze, ali njihove političke odnose i dalje opterećuju brojna otvorena pitanja, među kojima posebno mjesto zauzima odnos zvanične Crne Gore prema Kosovu i Metohiji, koje u istorijskom pamćenju srpskog naroda, a naročito Vasojevića, ima dubok duhovni i nacionalni značaj. Šta je, po Vašem mišljenju, najveća prepreka bližim i iskrenijim odnosima Beograda i Podgorice i šta je potrebno učiniti da istorijske i bratske veze dva naroda dobiju svoje pravo mjesto i u savremenim međudržavnim odnosima?

Crna Gora je bila dužna da pomogne Srbiji očuvavnje njenog teritorijalnog integriteta i da joj ne zabada nož u leđa priznajući tzv. državu Kosovo. Sve dok se ne pocijepa ta najcrnja stranica crnogorske istorije, teško da možemo govoriti o poboljšanju odnosa naše dvije bratske države. Ako tome dodamo da Srbi u Crnoj Gori, bez obzira što se jedan dio njih nalaze u vlasti, još uvijek nismo riješili pitanje srpskog jezika, dvojnog državljanstva, državnih simbola, ali i pokušaje da se Srbi u državi koju su stvarali kroz vjekove predstave kao nacionalna manjina.

Gospodine Kneževiću, u više navrata ste isticali da Vas sa Aleksandrom Vučićem, osim političkog razumijevanja, povezuje i iskreno prijateljstvo. Nakon nedavnih izbora u Srbiji, na kojima njegova lista nije uspjela da osvoji pobjedu, otvoreno je novo poglavlje na političkoj sceni Srbije, ali i pitanje trajnosti ljudskih odnosa i principa. U vremenu kada se politička savezništva često mijenjaju u skladu sa interesima, koliko su prijateljstvo, odanost i data riječ sačuvali svoju vrijednost u politici? I da li se istinska prijateljstva najbolje prepoznaju upravo onda kada prođu političke pobjede i dođu iskušenja?

Prvo, ja sam podržavao i podržavam politiku Aleksandra Vučića, iz tog političkog odnosa rodilo se naše prijateljstvo. Imam prijatelje sa kojima se politički ne slažem, ali u slučaju Aleksandra Vučića, naše prijateljestvo je nastalo nakon što sam podržao njegovu političku viziju razvoja Srbije. Ni u jednom trenutku nisam razmišljao da „preletim“ nakon 25. oktobra, jer koliko god to zvučalo patetično, nemam stotinu obraza da bih mogao od izbora do izbora po jedan odbacivati. Prijatelje, ma iz kog društvenog miljea bili, nikad ne ostavljam u nevolji.

Pred Crnom Gorom su parlamentarni izbori 2027. godine, koji će otvoriti pitanje budućeg političkog pravca države. Nakon izlaska Demokratske narodne partije iz vlasti, kako vidite budućnost političke scene Crne Gore i koje promjene smatrate neophodnim da bi se prevazišle postojeće političke podjele i obezbijedila veća stabilnost države? Da li vidite prostor za nove političke saveze i postoje li principi od kojih nećete odstupiti, bez obzira na izborni rezultat?

Spremni smo na svaki vid političke saradnje sa doskorašnjim koalicionim  partnerima ako im je prihvatljiva naša ideološka i programska platforma. Što se tiče potencijalnih koalicija, odluku o tome će donijeti stranački organi.

Za kraj, ako bismo iz istorije srpskog naroda, od Velikog rata do danas, morali da izdvojimo jednu pouku važnu za njegovu budućnost, koja bi to pouka bila? I šta biste, u vremenu političkih podjela i neizvjesnosti, poručili čitaocima „Vasojevićke riječi“, posebno mladim ljudima u Vasojevićima, Polimlju i širom Crne Gore?

„Ko sme taj može, ko ne zna za strah, taj ide napred.“ Ove velike riječi vojvode Živojina Mišića najbolja su poruka našem narodu u ovim geopolitičkim izazovima koje živimo – zaključio je Knežević za naš portal.

Sto osam godina nakon završetka Velikog rata, 11. novembar ostaje prilika da se podsjetimo istorijskih događaja koji su oblikovali sudbinu čitavih generacija, ali i da razmislimo o tome kako se prema njihovom nasljeđu odnosimo danas.

U razgovoru za „Vasojevićku riječ“, Milan Knežević iznio je svoje stavove o istorijskom pamćenju, identitetu i savremenim političkim izazovima, posebno naglašavajući značaj očuvanja sjećanja na Veliki rat i ulogu srpskog i crnogorskog naroda u njemu.

A možda se upravo u njegovoj završnoj poruci, riječima vojvode Živojina Mišića, najjasnije prepoznaje nit koja povezuje istorijsko iskustvo sa budućnošću:

„Ko sme taj može, ko ne zna za strah, taj ide napred.“

Jer istorija nije samo sjećanje na ono što je bilo. Ona je i poziv da prošlost upoznajemo, o njoj odgovorno govorimo i njene pouke prenosimo generacijama koje dolaze.