Oko svake riječi u našoj istoriji vodi se bitka. Ovih dana – oko riječi nasilna.

Smatram da je prijedlog da se ta riječ ukloni iz Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš korak ka smirivanju tenzija i realnijem sagledavanju istorije.

Ne vidim vojsku iz 1918. kao okupatorsku. Vidim narod koji je, nakon teških ratova, želio zajednicu sa Srbijom – ali možda u drugačijem obliku nego što se na kraju desilo.

Na Mojkovcu je crnogorska vojska položila svoje živote da bi sačuvala srpsku vojsku i narod od uništenja prilikom povlačenja preko planina. Ta srpska vojska, koja je kasnije oslobađala nove teritorije i donijela slobodu mnogima, ne može se danas nazivati okupatorskom. Neraskidive su istorijske, kulturne, jezičke, vjerske i porodične veze između Crne Gore i Srbije – to su niti koje vjekovima čine jedan narod, sa dvije državne tradicije i jednim osjećajem pripadnosti.

Ipak, suverenost Crne Gore nikada nije smjela biti ukinuta. Od Duklje, kroz Zetu i sve epohe koje su uslijedile, Crna Gora je postojala kao suverena država, često mala, ali uvijek slobodna i dostojanstvena. Ta državnost nije bila prepreka zajedništvu, već njegov temelj.

Meni je zajednica tih naroda sasvim prirodna i razumljiva – ali vjerujem da je Crna Gora tada trebalo da zadrži svoju suverenost, makar kao posebna federalna jedinica unutar nove države. Time bi se sačuvalo dostojanstvo njenih institucija i kontinuitet državnosti, a zajedništvo bi bilo čvršće jer bi počivalo na uzajamnom poštovanju, a ne na potiranju.

Aneksija je istorijski termin koji opisuje ujedinjenje teritorija. Ako su i postojali elementi pritiska ili neslaganja, suština tog vremena nije bila okupacija, već ideja o jedinstvu, bratstvu i zajedničkom oporavku.

I Crna Gora i Srbija tada su se odrekle sopstvenih kruna da bi stvorile novu državu – Kraljevinu SHS. To nije bio kraj, već početak jedne epizode naše zajedničke istorije.

Zato mislim da uklanjanje riječi „nasilna“ ne znači brisanje istorije, nego vraćanje dostojanstva jeziku kojim o toj istoriji govorimo.

Ne trebaju nam riječi koje dijele, nego razumijevanje koje spaja.

Istoriju ne treba prekrajati – ali ni zarobljavati u terminima koji više služe politici nego istini.

Crna Gora može biti jaka samo ako o prošlosti govori bez mržnje, i ako u svakoj epizodi svoje istorije pronađe pouku, a ne neprijatelja.