Za jedne događaj od državnog značaja. Za druge – tišina.

Upravo tu nastaje problem. Knin danas nije bio mjesto komemoracije žrtvama, već državna proslava pobjede u Hrvatskoj. Za Srbiju,Srpsku i sve Srbe, međutim, operacija „Oluja“ ostaje simbol stradanja,progona i izbjeglištva. Zato odluka da Crna Gora bude zvanično predstavljena na toj manifestaciji, dok istovremeno izostaje prisustvo u Mrkonjić Gradu, mnogima izgleda kao poruka da za neke žrtve ima mjesta u državnom protokolu, a za druge nema.

Premijer Milojko Spajić više ne može da se skriva iza saopštenja Ministarstva vanjskih poslova. Ako je prisustvo u Kninu stav Vlade Crne Gore, onda odgovornost nije samo na ministru Ervinu Ibrahimoviću, već na cijeloj izvršnoj vlasti.

Građani imaju pravo da pitaju: ko donosi odluke o tome gdje Crna Gora šalje svoje predstavnike? Ko procjenjuje da je važno biti na proslavi jedne strane istorijskog događaja, a nije važno biti tamo gdje se odaje počast stradalim civilima?

Posebno teško pitanje ide prema Andriji Mandiću i predstavnicima vlasti koji su godinama govorili o zaštiti interesa srpskog naroda. Juče se očekivala njihova prisutnost tamo gdje nije bilo političkih govora i kamera, već samo obaveze da se pokaže poštovanje prema žrtvama.

Jer sjećanje se ne dokazuje riječima. Sjećanje se dokazuje prisustvom.

Ne može se u jednom trenutku pozivati na ravnopravnost svih građana, a u drugom trenutku prećutati ono što veliki broj ljudi doživljava kao nepravdu prema srpskim žrtvama. Ne može se graditi pomirenje tako što će se jedni događaji slaviti, a druga stradanja ostavljati po strani.

Crna Gora nije dužna da usvaja ničiji tuđi istorijski narativ, ali jeste dužna da poštuje žrtve i da pokaže jednak odnos prema svim nevinim stradalnicima.

Današnja slika zato ostaje politički neprijatna za vlast: predstavnik je pronađen za Knin, ali nije pronađen za Mrkonjić Grad.

I tu više nije riječ samo o protokolu. Riječ je o poruci.

A poruka koju su mnogi građani danas vidjeli jeste da se istorijsko sjećanje u Crnoj Gori još uvijek mjeri političkim interesima, a ne principima jednakog poštovanja prema svim žrtvama.