U jednoj od najljepših epizoda emisije „TV lica… kao sav normalan svet“, autorka Tatjana Peternek Aleksić povela je Minju Subotu u šetnju kroz Beč – grad u kome je u svojoj 80. godini doživio još jedan profesionalni debi, ali i mjesto gdje je, sjedeći na klupi u vrtovima palate Belvedere, otvorio dušu o muzici, televiziji, svojoj najvećoj ljubavi i tajni mladolikosti.

Povod za bečki susret bilo je međunarodno gostovanje predstave „Dolce vita“ Opere i teatra Madlenianum u bečkom teatru „Akzent“, gde se Minja našao u nesvakidašnjoj ulozi – kao glumac i pjevač na pozorišnim daskama.

Na novinarsko pitanje kako se osjeća kao glumački debitant u devetoj deceniji, Minja je sa prepoznatljivim šarmom odgovorio:

„Jesam debitant, ali to radim s velikim zadovoljstvom. Iz više razloga: prvo, što sam na sceni sa prijateljima. Drugo, što je to uvijek neki izazov. Gdje bih ja sad u ovim godinama pravio karijeru glumca? Ali ekipa koja je u tom komadu je stvarno čarobna. Tako da je to jedan divan izazov, jedno divno iskustvo i jedno fantastično druženje.“

Nije to, međutim, bio njegov prvi glumački izlet pod stare dane. Podsjetio se i uloge u nagrađivanom filmu „Neposlušni“ mlade rediteljke Mine Đukić, koji je premijeru imao na prestižnom Sandens festivalu Roberta Redforda u Americi:

„Taj film je imao premijeru na Sandensu, festivalu Roberta Redforda, među 12 svjetskih divnih premijera. A tamo na festivalu neki novinari su rekli: ’Pa ovaj vaš glumac liči na Roberta Redforda, samo što govori srpski!’ A slušaj, ti znaš kakvi su Amerikanci… Ali tamo je bilo i naših ljudi koji su ih prekinuli: ’Pa ne znate vi, on je zvijezda u Srbiji i Jugoslaviji!’ Pa dobro, ne znam da li ličim na njega, ali on je veliki umjetnik.“

„Deci poklanjajte samo najbolje“

Razgovor se neminovno vratio na ono po čemu je Minja ostao upamćen kao nacionalno blago – stvaraštvo za najmlađe. Prisjećajući se decenija provedenih pred kamerama i na stadionima širom Jugoslavije kroz emisije kao što su „Muzički tobogan“, „Igre bez granica“ i „Željoteka“, Minja je citirao svog velikog prijatelja i saradnika Duška Radovića:

„Radili smo onako kako je Duško Radović rekao: ’Djeci poklanjajte samo najbolje.’ I kada je u pitanju stvaralaštvo za djecu, mi smo to radili ne misleći da ćemo doći u fazu da me sreću ljudi po cijeloj Jugoslaviji, po Evropi, koji su odrasli uz moje pjesme, uz te serije. Danas ne odustajem i stvaram, da bi… Čitav život mi je to bilo zadovoljstvo i jedna misija, kao i mnogim mojim divnim prijateljima – da djetinjstvo generacijama učinimo srećnim.“

Prisjetio se i velikih emisija u kojima je učestvovalo po nekoliko hiljada ljudi:

„To su bili programi koji danas nisu nadmašeni, kao što su ‘Od glave do pete’. Gledanost je bila ogromna. Radili smo sa dva velika orkestra, sa publikom, uživo… Imali su neku veliku energiju. Mnogi to danas zaboravljaju, ali ono što smo radili decenijama za djecu – to je ostalo.“

Od beogradske kaldrme do „fićom“ u Monako

Govoreći o korijenima, Minja je sa ponosom isticao odrastanje u srcu Beograda, pored Saborne crkve i Kalemegdana, i pohađanje Osnovne škole „Kralj Petar Prvi“:

„Imao sam privilegiju da odrastem u centru Beograda, pored Knez Mihailove, pored Kalemegdana, pored Saborne crkve. Išao sam u najljepšu i najstariju osnovnu školu u Srbiji, koju je projektovala Jelisaveta Načić. Tu su učili i Vuk Karadžić i Dositej Obradović, tu je odigrana prva košarkaška utakmica u dvorištu, tu je išao i moj komšija Moka Slavnić… To su bila divna vremena.“

Posebno mjesto u njegovim uspomenama zauzimao je i čuveni automobil „fića“, simbol jednog vremena, kojim je sa bratom putovao uzduž i popreko Evrope:

„Moj brat je kupio fiću i mi smo tim fićom otišli do Rima! Išli smo u Firencu, pa se spustili dole Vijom Apijom, išli do Napulja, pa gore u Monako i Nicu… A najzanimljivije je bilo kad smo u Firenci ušli u ‘Fijatov’ servis da ga malo pregledaju. Kad su otvorili motor, skupili su se svi majstori u bijelim mantilima i čude se: ’Odakle vam ovaj filter za vazduh? Odakle je ovaj auto?’ Mi kažemo iz Jugoslavije. ’Uuu, Fiat Jugoslava!’ Fića je tada bio trend.“

Prisjetio se i kako su u fiću sami ugradili preteču CD plejera:

„U Italiji su prodavali gramofone za kola, zvao se ’Mangia-dischi’. Gurneš singlicu unutra, igla pritisne i svira! Naravno, oderao bi ploču brže nego obično, ali u fići smo puštali Pola Enku i pevali!“

Muzičke početke vezao je upravo za svjetske hitove pedesetih i šezdesetih godina:

„Moj brat je svirao u orkestru ’Dinamo’ na igrankama na Božidarcu. Jednom nije došao pjevač, a oni meni kažu: ’Hajde ti, šta znaš?’ Ja počeo Pola Enku, ’Diana’… Kad sam zapjevao ’Oh, please, Diana’, srušila se sala! Poslije su rekli: ’Gotovo, srijedom ti pjevaš!’“

Ljubav koja ne prestaje: Sjećanje na suprugu Branku

Najemotivniji dio razgovora u Beču bio je posvećen njegovoj supruzi, uglednoj novinarki i urednici „Bazara“ Branki Jeremić Suboti, koja je preminula krajem 2018. godine, nakon skoro četiri decenije skladnog braka.

Prisjećajući se njihovog prvog susreta, Minja je s osmijehom ispričao:

„Izlazila je iz ‘Politike’ i prolazila pored Radio Beograda. Prelijepa, sa plavom kosom, kao manekenka! Pitam kolege: ’Ko je ova?’ Kažu: ’Novinarka.’ Onda sam je vidio u klubu sa Radmilom Mikić i prišao… Trebalo je tu dosta priče i udvaranja na pravi način dok nije krenula ljubav. Decenijama su nas gledali kao jedno.“

O njenom iznenadnom odlasku govorio je sa dubokom tugom, ali i zahvalnošću:

„Ona je imala problema sa disajnim organima, ali to je opteretilo srce. Nije bila u bolnici, liječila se kod kuće od prehlade. I tog jutra… samo je klonula dok sam pritrčao. Decenijama smo bili jedno i ja ne dam da se ona zaboravi. Svaki dan razmišljam šta bi rekla Branka. Posvetio sam se našem sinu Milošu, a prijatelji su mi govorili: ’Nemoj, nastavi, radi!’ I onda sam shvatio – kad god radim, radim i za nju.“

Minja je otkrio i da priprema izložbu njenih nepoznatih umjetničkih radova – slika i skulptura koje je stvarala daleko od očiju javnosti, uz pomoć čuvenog vajara Nikole Kusovca.

Pjesma u autobusu i zavještanje vječitog dječaka

Kada ga je autorka upitala kako uspijeva da uvijek bude vitalan i bez ijedne reči žalbe na zdravlje ili godine, Minja je dao recept koji bi svako trebalo da prepiše:

„Tajna je u aktivnosti i ljepoti onoga što radiš i što biraš. Živiš jedan dinamičan život i svaki dan se osvježavaš. Nema tuge: ’Šta će biti, gdje će biti?’ Budi aktivan! A kad me nešto zaboli, ja kažem sebi: ’Proći će.’ I prođe! Krećeš se, živiš i prođe.“

Na samom kraju, citirao je riječi pjesnikinje Desanke Maksimović koje najbolje oslikavaju njegovu ličnost:

„Desanka Maksimović je rekla: ’U svakom odraslom čovjeku krije se duša djeteta.’ Možda je to i kod mene slučaj.“

Emisija je završena onako kako je Minja jedino i umio da živi – uz pjesmu. U povratku iz Beča, u punom autobusu glumaca i muzičara, Minja je uzeo mikrofon i poveo hor svojih kolega pjevajući vanvremenske stihove: „Razbole se lisica“, „Išli smo u Afriku“, a potom i himnu svih generacija:

„Deca su ukras sveta,

a deca puna mašte…“

Otišao je tiho, 17. septembra 2021. godine, ali je iza sebe ostavio nasljeđe vedrine, pjesme i podsjećanje da se mladost ne mjeri godinama, već čistotom srca i ljubavlju koju darujemo drugima.