Pavle Vuisić je bio institucija jugoslovenskog filma. Ipak, paradoksalno, on je tu istu profesiju duboko prezirao. Kako je u razgovoru istaknuto, Paja nikada nije završio glumu, čak nije ni uspio da upiše Akademiju, ali je ostavio dublji trag od mnogih školovanih umjetnika.

„Ja se ne glumim, ja se ponašam“

U studiju je istaknuto da je Vuisić bio „čovjek van svakog sistema i kalupa“. Njegova filozofija umjetnosti bila je jednostavna, ali nedostižna.

„On je govorio da on ne glumi, on se samo ponaša. I on se cio život tako ponašao,“ objasnio je Viktor Lazić.

Paja je izbjegavao festivale, crvene tepihe i premijere. Dok su drugi jurili slavu u Puli ili Nišu, on je bio na svojoj barci na Savi ili na Adi Ciganliji, u društvu „običnih“ ljudi, pecaroša i pustolova. Njegov prezir prema formi išao je dotle da je odbio holivudske ugovore. Kada su mu ponudili kule i gradove, on ih je jednostavno – opsovao. Sloboda mu je bila važnija od bilo kakvog honorara.

Tajni pjesnik: „Čovek je sve jeftiniji“

Zahvaljujući naporima njegove supruge Mirjane, koja je Muzeju Adligat zavještala njegov legat, javnost je saznala da je ovaj „namćor velikog srca“ bio i dubokouman pisac. Njegove misli, zapisane na marginama novina ili u bilježnicama, danas djeluju proročki:

„Neki ljudi ostave nešto iza sebe tek kad čučnu”.

„Volim samo one zbog kojih ne moram da se odričem sebe da bih im se dopao”.

„Sve poskupljuje, samo je čovek sve jeftiniji”.

Njegova poezija bila je prožeta mračnim humorom i skepticizmom prema autoritetima. U studiju je pročitan jedan od njegovih najsnažnijih zapisa: „Bože učini da umrem ove noći. Bože koji si svemoguć učini tako i budi miran. Platiću, znam i ti si korumpiran.“ Ovi stihovi otkrivaju čoveka koji se nije plašio ničega, pa ni sopstvenog kraja.

Pajina autentičnost dovodila ga je u sukob sa tadašnjim vlastima, ali su ga svi, uključujući i Josipa Broza Tita, obožavali upravo zbog te drskosti. Viktor Lazić je podijelio čuvenu anegdotu o tome kako je Paja u atletskoj majici završio u Bijelom dvoru:

„Dok je pecao, tajna policija ga je bukvalno kidnapovala u donjem vešu i atletskoj majici da ga odvedu kod Tita. Htjeli su da ga natjeraju da obuče odijelo, a on je počeo da se bije s njima: ‘Kad ste me ovakvog doveli, sad me ovakvog vodite kod Maršala’“ Tito je na kraju presudio da ga dovedu baš takvog. Vjeruje se da je on jedini čovek koji je u takvom izdanju sjedio sa predsjednikom države.

S druge strane, odnos sa kolegom Miodragom Petrovićem Čkaljom bio je sušta suprotnost onome što smo gledali u „Kamiondžijama“.

„Bili su krvni neprijatelji. Riječ nisu progovarali van kadra, a snimili su takva antologijska djela,“ podsjetili su sagovornici. Paja je čak u kafanama naručivao ćebad da prekrije Titove slike, govoreći da „ne može da pije dok ga Maršal gleda“.

Cenzura testamenta: Borba protiv „komunista“

Možda najzanimljiviji dio Pajinog legata su tri originalna testamenta. Njegova posljednja želja bila je jasna: da mu se na sahrani ne drže govori.

„Zahtijevao je da mu nijedan komunista ni riječi ne progovori na sahrani, jer će se u grobu prevrnuti i iz groba ustati da ih vječno mori,“ navedeno je u emisiji.

Međutim, tadašnji sistem je intervenisao. Riječ „komunista“ u javnim objavama zamijenjena je riječju „niko“.

„Ispalo je da Paja nije volio ljude, a zapravo on nije voleo ideologiju i partiju. To je jedna od najvećih nepravdi nanijeta njegovom liku,“ istaknuto je u emisiji.

Takođe, tražio je da mu šestorica popova pjevaju na sahrani, ali „u sebi“, kako ih on ne bi čuo „mrtav“. Bio je to Pajin poslednji čin prkosa i humora.

Duhovitost do kraja: „Od bijelog imam gorušicu“

Čak i u svakodnevnim situacijama, Paja je bio neponovljiv. U emisiji je ispričana i šala o njegovom susretu sa saobraćajcem nakon što je prošao kroz crveno svijetlo:

„Pajo, zašto na crveno?“ upitao ga je policajac.

„Od bijelog imam gorušicu,“ odgovorio je glumac, aludirajući na svoju ljubav prema vinu.

Danas, sto godina nakon njegovog rođenja, Pavle Vuisić ostaje simbol integriteta. Bio je čovjek koji je mogao sve, a nije htio ništa što bi mu oduzelo parče slobode ili mir na rijeci. Njegov legat u „Muzeju knjige i putovanja“ ostaje kao podsjetnik na vrijeme kada su glumci bili veći od života, a ljudi – uprkos Pajinim riječima – ipak vredjeli mnogo više.