Ova svemirska olupina je modul za slijetanje Kosmosa 482, lansiranog 1972. godine, na putu za planetu Veneru.
Međutim, tehnička greška je zadržala u Zemljinoj orbiti.
Procijenjeno je da će Kosmos 482 pasti na Zemlju između 8. i 14. maja.
Jedan stručnjak je za BBC na ruskom rekao da postoji opasnost da udari u naseljene oblasti.
Naučnici kažu da su najvjerovatnija područja gdje će letjelica pasti: Bliski istok, centralna Azija i jugoistočna Evropa.
Lansiranje
Svemirska letelica Venera lansirana je sa kosmodroma Bajkonur 31. marta 1972. godine.
Ona je bila rezerva za jednu drugu svemirsku stanicu, a obje sastavni dio programa Venera 8.
Dvije letjelice bile su identične u pogledu opreme i karakteristika.
Takva dvostruka lansiranja izvođena su da bi se povećala vjerovatnoća uspjeha tokom međuplanetarnih istraživanja.
Korišćene su rakete Molnija-M, iz iste porodice kao one korišćene u misijama Sojuz sa ljudskom posadom.
Rakete Kosmosa 482 posjeduju jedan dodatni segment za lansiranje težih letjelica u više orbite.
Venera 8 je lansirana četiri dana ranije, stigavši na odredište i do kraja izvršivši program planetarnog istraživanja.
Ali njena rezerva doživjela je kvar na raketi i nije uspjela da izađe iz Zemljine orbite.
Nesreća
Prva tri lansirna segmenta funkcionisala su kao što je i planirano, poslavši glavnu jedinicu u bližu Zemljinu orbitu.
Međuplanetarna svemirska stanica tada je trebalo da bude lansirana do svog cilja.
Međutim, svemirska stanica nije uspjela da uđe u željeni položaj iznad Zemlje zato što buster blok nije uspio pravilno da usmjeri letjelicu.
Poslije ovoga, svemirska stanica je dobila šifrovano ime „Kosmos 482″.
Sedamdesetih godina bi sovjetska vlada maskirala neuspješna lansiranja pod šifrovanim imenom Kosmos, dodajući različite brojeve na tu riječ.
Prema Nasinoj internet stranici posvećenoj ovoj letjelici, ona se raspala na četiri dijela: dva su ostala u niskoj Zemljinoj orbiti i izgorjela u atmosferi u roku od 48 sata.
Ali druga dva dijela, najvjerovatnije modul za slijetanje i blok sa glavnim motorom, ušla su u visoku elipsastu orbitu.
„Elementi titanijumskih rezervoara za gorivo napustili su orbitu za nekoliko dana i pali su na Novi Zeland”, kaže za BBC njuz na ruskom Georgij Triškin, autor Tehničkog vjesnika, popularnog kanala na Telegramu posvećenog svemirskim lansiranjima.
„Djelovi stanice i četvrti segment rakete, takođe poznat kao Blok L, ostali su u izduženoj elipsastoj orbiti. Najviša tačka bila je negdje oko 9.800 kilometara od Zemlje, a najniža je bila na nadmorskoj visini od otprilike 210 kilometara”, kaže on.
Američka svemirska agencija NASA kaže da je modul za slijetanje težak 495 kilograma.
Super snažni modul
Pad svemirskih letjelica nije toliko veliki problem kad se raspadnu i izgore u atmosferi ili kad je takav pad proračunat i kontrolisan sa Zemlje.
Na primjer, velika orbitalna stanica Mir bila je izbačena iz orbite i poslata ka Zemlji da bi njena olupina pala u Pacifički okean.
Međutim, pad Kosmosa 482 neće biti kontrolisan.
Ono što je posebno opasno je što najvjerovatnije neće uspjeti potpuno da se dezintegriše i izgori u atmosferi.
To je zato što je modul za slijetanje bio napravljen tako da sleti na površinu Venere, koja ima gušću atmosferu i više temperature.
Stoga je svemirska letjelica bila pravljena da izdrži surovije uslove od onih sa kojima će se susresti kad ponovo bude ušla u Zemljinu atmosferu.
„Modul za slijetanje bio je pravljen za ulazak u suroviju atmosferu Venere, tako da će njegov štit od vreline i zapečaćeni odjeljak vjerovatno preživjeti ulazak u atmosferu”, objašnjava Georgij Triškin.
„Ali malo je vjerovatno da će naprava u potpunosti preživjeti. Opservacije indirektno ukazuju na to da je odavno aktiviran padobran. To znači da je integritet strukture oštećen i da mnogo toga zavisi od profila ulaska u atmosferu”, kaže on.
Gdje bi mogla da padne?
Triškin kaže da proračuni zasnovani na njenoj orbitalnoj putanji ukazuju na to da će olupina najvjerovatnije pasti na kopno.
On kaže da joj se posebno na putu nalaze Egipat, Sirija, Turska i Azerbejdžan, tako da postoji rizik da će udariti u naseljene oblasti.
„Ako pretpostavimo da će naprava u potpunosti preživjeti i udariti u zemlju pri proračunatoj brzini od 242 kilometara na čas, onda će energija udara biti negdje između 1,1 i 1,2 MJ, što bi moglo da bude jednako eksploziji od par stotina grama TNT-a (dinamita)”, rekao je on.
