“Osoba prvo osjeća jednu veliku tenziju, napetost, anksioznost i možda onda u jednom trenutku ona podmetne požar, zapali nešto i osjeti uzbuđenje, navalu adrenalina i to je nešto što njoj u tom trenutku predstavlja zadovoljenje neke potrebe”, rekla je Pejaković.

Ne postoji jedinstven profil piromana. Iako su uglavnom muškarci, stariji, mlađi, mogu da budu i žene, a često vatru zapale i adolescenti jer im je kontrola impulsivnosti slabija nego kod odraslih. Postavlja se pitanje da li piromani mogu da budu svjesni učinjene štete i opasnosti.

“Oni često znaju da postoji šteta koju su napravili, da to može nekoga da ugrozi, nekada i racionalizuju te misli u smislu doći će vatrogasci pa ću gasiti požar, dok s druge strane njihov impuls zna da bude veoma jak. I onda kada taj impuls zapravo bude jači od njihove potrebe da se suzdrže, nastaju požari”, navela je ona.

Osoba koja ima piromanski poremećaj može se prepoznati po nekim znacima, kaže psihološkinja Pejaković.

“Opsesivno pričanje o požarima, posjedovanje velikog broja šibica, upaljača, opsesivno praćanje vijesti o tome, nekada samo osobe koje su podmetnule požar znaju da se sa vatrogasnim ekipama dobrovoljno prijave da taj isti požar i gase”, rekla je.

Ovi znaci nisu uvijek jedino što zasigurno upućuje da je riječ o piromanu. Ako je već dijagnostikovan kao vrsta mentalnog poremećaja, pitanje svih pitanja je može li piromanija da se liječi.

“Liječenje je dugotrajno, obično podrazumijeva psihoterapiju, kombinacije sa psihofarmacima i naravno piromanija vrlo često izaziva nešto što su materijalne druge posljedice, krivična djela, često se izriče obavezno psihološko liječenje”, kazala je Pejaković.

U ovakvim teškim danima, kaže psihološkinja Pejaković, važno je da budemo solidarni, svjesni da, nažalost, imamo u okruženju i takve ljude.