Piše: Mladen Stojović, novinar
Krajem prošle nedjelje, počasni predjsednik DPS-a izjavio je u intervjuu za TV E da iza atentata na direktora i glavnog i odgovornog urednika lista Dan, Duška Jovanovića, koji se desio 27. maja 2004. godine, stoji Vojna obaveštajna služba tadašnje državne zajednice. Cilj atentata bio je, kako je Đukanović „pojasnio“, da se kompromituje tadašnja vlast i spriječi nezavisnost Crne Gore. Ovom izjavom Đukanović je otišao korak dalje u odnosu na onu „čuvenu“ iz 2013. kada je u jeku predizborne kampanje, valjda u želji da diskreituje predsjedničkog kandidata Miodraga Lekića rekao da i on zna ko je ubio Duška Jovanovića.
„To je bio „poslodavac i Duška Jovanovića i Miodraga Lekića, to je bio onaj isti koji je nosio politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”, izjavio je Đukanović i prošao nekažnjeno za ovo skretanje istrage u pogrešnom pravcu.
Zašto pogrešnom? Pa zato što su svi tragovi, sve informacije o pozadini terorističkog akta od 27. maja 2004. godine, vodile ka tajnoj službi koja je bila prije svega njegova „pretorijanska garda“. Jedini presuđeni za ovaj zločin, Damir Mandić, bio je pripadnik rezervnog sastava MUP-a, sam je istražnom sudiji priznao da mu je davano oružje da ga dijeli prijateljima (iz kriminalne sfere op.a), uz opasku da je nekada to činio uz reverse MUP-a a nekada bez njih.
I sam Mandić bio je na neki način povezan sa Milom Đukanovićem, jer je od savjetnika predsjednika za bezbjednost Gorana Žugića dobio na poklon pištolj. A upravo se Žugić vezuje za kampanju podjele naoružanja ljudima sa one strane zakona („podijeli da nas bude više“), od kojih se mnogi danas spominju kao pripadnici zloglasne Sedme uprave SDB Crne Gore. Više tako naoružavanih, policija operativno dovodi u vezu sa atentatom na Duška Jovanovića. S tim u vezi povezana informacija: marta prošle godine službenik UP N.T. predao je tužilaštvu reverse oružja koje je MUP podijelio Arminu Muši Osmanagiću, Saši Boreti i Ljubu Bigoviću! Prvi se prema policijskim operativnim saznanjima dovodi u vezu sa atentatom na Duška Jovanovića, druga dvojica su prvnonažno presuđena za ubistvo policijskg inspektora Slavoljuba Šćekića.
Mila Đukanovića i Damira Mandića moguće je povezati i preko nekih drugih osoba iz bezbjednosnog podzemlja, ali o tome, kad dođe vrijeme (“da se ne remeti istraga”).
Milo Đukanović je u zoru 28. marta, kao i danima kasnije morao da dobija izvještaje SDB-a Crne Gore o atentatu na Jovanovića u kojem su morali da budu navedene i sve informacije koje ukazuju na to ko stoji iza zločina. Damir Mandić je bio jasna kopča sa crnogorskom Službom, kao i sva druga imena koja su kasnije pominjana, naročto nakon njegovog prvog saslušanja po privođenju u CB Podgorica. Taj prvi iskaz Mandića, u kojem on pominje Vuka Vulevića i Armina Mušu Osmanagića, nije sudski dokaz, ali jeste važna operativna informacija koju je SDB u izvještaju o atentatu na Jovanovića koji je upućen premijeru Đukanoviću, predsjedniku Filipu Vujanoviću i ministru unutrašnjih poslova Draganu Đuroviću, morao da bude naveden.
Kako se radi o licima iz kriminalne zone, koje je naoružavao MUP Crne Gore, nije jasno odakle je Milo Đukanović „izvukao“ pretpostavku da iza atentata na direktora i urednika Dana stoji Vojna obavještajna služba državne zajednice?
Naročito to „nije jasno“ ako se uzmu u obzir kasnija saznanja o ovom zločinu, o kojima je Đukanović od svoje tajne policije takođe morao biti obavještavan. Recimo ona o tome da je Jovanović strijeljan sa više projektila iz puške koju je kao pripadnik Sedme uprave SDB Crne Gore zadužio Samir Usenagić (ujak Damira Mandića)! Kakve veze puška iz depoa crnogorske policije ima sa Vojnom obavještajnom službom državne zajednice ili informacija o tome da je ova puška pronađena u golfu koji je prethodno pripadao policiji!
Đukanović je u izvještajima SDB-a morao da bude informisan i o službenoj zabilješci službenika UIKS-a Vladana Pavićevića da su Vuka Vulevića koji se operativno sumnjiči da je jedan od dvojice izvršilaca ubistva Duška Jovanovića, tokom boravka u zatvoru prije nego ga je iznenada pomilovao tadašnji predsjednik Filip Vujanović , nekoliko mjeseci uoči atentata na direktora i urednika Dana, u Spužu posjećivali više puta Zoran Lazović, Duško Golubović, Ivan Delić, Damir Mandić, Armin Muša Osmanagić i Dušan Raspopović. Ovaj podatak svakog razumnog i željnog istine o ubistvu Duška Jovanovića morao je da makar podstakne na sumnju da iza atentata na urednika Dana stoji crnogorska služba, konkretno njena zloglasna Sedma uprava. Jer, svi navedeni dovode u vezu s njom, što kao njeni zavnični opertivci (Lazović je bio šef ovog odjeljenja tajne policije), što kao njeni saradnici a pojedinci i kao “dželati” Službe.
Đukanović je bio predsjednik Crne Gore kada je tadašnji potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obavio dva razgovora sa zatvorenikom Ljubom Bigovićem u pokušaju da obezbijedi svjedoka saradnika u slučaju ubistva Jovanovića. Ako je ANB kojom je tada rukovodio Dejan Vukšić, radila kako treba, Đukanović je morao da dobije izvještaj službe u kojem je informisan o sadržaju razgovora Abazovića i Bigovića i informacije koju je zatvorenik saopštio potpredsjedniku Vlade. Ta informacija savršeno se uklapala sa sadržajem pisma upozorenje Dušku Jovanoviću u kojem se navodi da je 2002. bio pripreman atentat na njega od kojeg se u poslednji čas odustalo, ali su se, kako piše nepoznati autor 4. decembra 2003. “sada stekli uslovi“ da se izvede…
I Bigović se kao poznato lice iz podzemlja dovodio u vezu sa Sedmom upravom. Ovi detalji kao još jedan u nizu indikatora na osnovu kojih se može reći da svi, ali bukvalno svi tragovi atentata na Duška Jovanovića vode ka SDB Crne Gore. Tu se nameće i pitanje: čije je interese ta Služba prevashodno štitila? Vojske SCG? Ili nekog drugo!? Ubijeđen sam da Milo Đukanović zna odgovor na ovo pitanje.
Đukanović je komentarišući mogući motiv atentata na Jovanovića, ukazujući da je najviše štete nakon porodice imala tadašnja vlast, dao još jedan autogol. Tadašnja crnogorska vlast imala je, naime, mnogo više koristi nego li štete zbog ubistva Jovanovića. To je jasno iz najmanje tri razloga:
1. Duško Jovanović je, iako formalno povučen iz politike, bio najopasniji protivnik DPS režima, jer je sa najtiražnijim dnevnikom u Crnoj Gori, ali i vrlo tiražnim nedjeljnikom (Revija D), beskompromisno razotkrivao afere u kojima se valjala tadašnja vlast.
2. Potpuno posvećen borbi protiv sprege organizovanog kriminala i vrha države, Jovanović je nakon promjene vlasti u Beogradu počeo je da dobija podršku sa Zapada, planirao je pokretanje televizije i dobijao ponude da se vrati u politiku sa novom strankom koja bi povezala građane svih nacija. Bio je prepoznat kao idealan za tu ulogu jer je bio poštovan i popularan kao borac protiv sprege mafije i vlasti i među Crnogorcima i Srbima. Ova poslednja stavka, posebno je uznemiravala vrh režima koji je vladao na matrici „divide et impera“. Popularnost Duška Jovanovića i njegove dobre relacije sa Slavkom Perovićem, liderom LSCG-a, bile su alarm za Đukanovićev dvor. Milovo pominjanje LSCG-a u kontekstu uzvikivanja “Milo ubico” ispod njegovog kabineta, djeluje u ovom smislu kao glas podsvjesti, i šef bivšeg režima time je otkrio da zna kakav se poliitčki paket pripremao i koga je dio Zapada želio na čelu Crne Gore umjesto njega.
3. Duško Jovanović je trebao da svjedoči na sudu u Italiji protiv optuženih za šverc cigareta među kojima je bio i Milo Đukanović. Među svjedocima italijanskog tužilaštva bio je Ivo Pukanić, urednik Nacionala. I on je ubijen, baš kao što je nakon toga promijenjena i uređivaka politika ovog hrvatskog nedjeljnika…
Ovo nisu svi razlozi zbog kojih je neodrživa teza Đukanovića da je tadašnja vlast Crne Gore imala najviše štete od ubistva Jovanovića posle njegove porodice. Duško Jovanović je, zapravo, bio najveći protivnik Đukanovićevog režima, naoružan najtiražnijim medijom, podržan od centara moći sa zapada, popularan i među Crnogorcima i Srbima, čist, harizmatičan…
Među razlozima atentata koje ne treba izostaviti je i promjena uređivačke politike Dana. Ona se, nakon ubistva Jovanovića, sukcesivno i desila. U nizu događaja koji prethode atentatu, ima mnogo vezanih za pripremu dostizanja ovog efekta. Jer, jasno je da bi uređivačka politika Dana ostala nepromijenjena da su na nju nakon ubistva uticali njegovi najbliži, prije svega sestra i brat. Iz današnje perspektive, jasno je da na uređivačku politiku Dana više utiču pojedinci koji su mnogo bliži Milu Đukanoviću i njegovom kružoku,negoli Duškovoj porodici (majka, sestra, brat…), koja se jasno odredila prema događajima nakon terorističkog akta od 27. maja 2004.
Počasni predsjednik DPS-a dao je još jedan autogol i dovođenjem u vezu sa atentatom vojne obavještajne službe SCG. U bezbjednosnim krugovima dobro je poznata njegova navika da sve zločine koji se, poput ovog o kojem govorimo, vezuju za crnogorsku tajnu službu, prebacuje na vojne strukture. Đukanović pominje u intervjuu čas Vojnu kontraobaveštajnu službu, čas o Vojnu obaveštajnu službu, iako je riječ o dvije različite bezbjednosne institucije. Tužioci treba da reaguju na ove poruke Đukanovića jer se nameće osnovana sumnja da on ovim želi da skrene pažnju sa njegove Službe i ranije pomenutih tragova (ima ih još mnogo koji nisu navedeni u želji da se ne remeti tužilačka istraga).
Ni ovoga puta, pri tom, Đukanović nije propustio da pomene nekadašnjeg predsednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunicu, čime svjesno zanemruje činjenicu da je ovaj u vrijeme ubistva Duška Jovanovića bio predsjednik Vlade Srbije i da nije imao nikakve ingerencije nad radom i angažovanjem vojnih službi bezbjednosti! Vojne službe bezbjednosti bile su u trenutku atentata u sastavu Ministarstva odbrane Državne zajednice Srbije i Crne Gore, na čijem čelu se nalazio Đukanovićev u to vrijeme najbliži politički partner Svetozar Marović!
Pri tom, po dogovoru sa Beogradom, vojskom državne zajednice rukovodilo se preko Saveznog ministarstva odbrane tako što je ministar (iz redova srpske vlasti) bio nadležan za vojsku na teritoriji Srbije, a njegov pomoćnik (iz redova crnogorske vlasti), onim dijelom vojske koja je bila stacionirana na teritoriji Crne Gore. Jasno je da je Đukanović imao direktnu kontrolu nad vojskom na teritoriji Crne Gore.
Takođe, treba podsjetiti i da se Vojislav Koštunica, njegova vlada, Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije i srpska policija, postupajući po zahtjevima grupe časnih službenika crnogorske policije koji su radili na rasvetljavanju ovog zločina, uhapsili Damira Mandića, koji je potom pred pravosuđem Crne Gore pravosnažno osuđen na 19 godina zatvora zbog saučesništva u ubistvu Duška Jovanovića!
Navedeno nas vraća do pitanja kakva je to muka, moguće i snažna strepnja, dovela Mila Đukanovića u stanje da zaboravi sve ove detalje? Zar je moguće da je zaboravio da je i dnevnik Vijesti na naslovnoj stranici prenio saopštenje policije u kome je Vuk Vulević iz Berana označen kao izvršilac!? Dakle, isti onaj Vulević kojeg su prema službenoj zabilješki Vladana Pavićevića (prijatelj i zet Duška Jovanovića u to vrijeme službenik UP), uoči naprasnog puštanja iz zatvora uoči atentata na Duška Jovanovića, posjećivali operativci i saradnici Sedme uprave SDB Crne Gore.
Konekcija Vulevića sa pomenutom strukturom morala bi da bude dobro poznata Đukanovića. Kao i drugog lica koje se još uvijek samo operativno sumnjiči kao suizvršilac ubistva sa inicijalima I.D. Počasni predsjednik DPS-a bi morao da zna kakav mozaik sklapaju ovi inicijali, i kakvu težinu ima njegova izjava o „leševima kojih nema“. „Morao“ ako ga je njegova služba čiji je pripadnik bio i poslednjepomenuti (ubijeđen sam da će to uskoro biti zvanično potvrđeno), izvještavala o tome onako detaljno kako je o nekim drugim aferama koje bi u bliskoj budućnosti takođe morale da budu ponovo otvorene.
U međuvremenu, iako nije pravnik, Đukanović je dužan da objasni na koji način je jedini pravosnažno osuđeni Damir Mandić povezan sa vojnom službom Vojske Jugoslavije (SCG) i kako se njegova uloga uklapa u navodne vojne interese. Tužitelji koji vode istragu ubistva Duška Jovanovića, obavezni su da ga saslušaju o ovim okolnostima.
