Piše: Rajka Raičević

Da je Crna Gora i dalje država dvostrukih aršina najbolje pokazuje način na koji se kod nas sprovodi legalizacija.

U zemlji koja ima više od 80.000 nelegalno sagrađenih objekata, država je prema građanima razvila čitav sistem obaveza, procedura i višedecenijskih finansijskih opterećenja. Za legalizaciju porodične kuće potrebno je prikupiti zahtjeve, potvrde, elaborate, katastarsku dokumentaciju, dokaze o vlasništvu i niz drugih papira koje proizvodi administracija sama za sebe. Nakon toga slijedi otplata koja može trajati i 30 godina. Ako pritom želi da cijelu proceduru završi brže, a nema dubok džep, građaninu gotovo da preostaje samo da proda bubreg.

Istovremeno, prema podacima koji figuriraju u javnosti, Crna Gora ima oko 2.800 stanovnika čija je imovina veća od milion dolara, 22 centimilionera i dva milijardera. To samo po sebi nije problem. Problem je što se mnogo manje energije troši na utvrđivanje porijekla velikog bogatstva nego na legalizaciju kuće koju je neko gradio za svoju porodicu.

Jedni preko noći gradili kuće, drugi preko noći gomilali milione

I tu dolazimo do suštine crnogorske tranzicije. I dio milionera i dio vlasnika nelegalno sagrađenih objekata svoje današnje pozicije stekli su u istom političkom ambijentu. Jedni su preko noći postajali bogataši, drugi su preko noći gradili kuće.

Država od građanina traži da do posljednjeg papira dokazuje porijeklo zemljišta na kojem je sagradio kuću, ali se rijetko vidi ista upornost kada je riječ o porijeklu višemilionske imovine. Ispada da je mnogo veći društveni problem nelegalna terasa nego neobjašnjivi milioni.

Zbog toga je pitanje jemstva od pet miliona eura koje je prihvaćeno u slučaju Aca Đukanovića mnogo šire od jednog sudskog postupka. I to zato što javnost i dalje ne zna da li je iko u pravosuđu smatrao potrebnim da provjeri porijeklo te imovine.

Ne zato što bi unaprijed trebalo donositi zaključke o zakonitosti ili nezakonitosti nečije imovine. Upravo suprotno. Ako je imovina stečena zakonito, onda je provjera najbolji način da se otklone sve sumnje koje godinama postoje u javnosti. Ako nije, onda je posao države da reaguje. U oba slučaja javnost ima pravo na odgovor.

Od običnog čovjeka traži se dokaz, od ljudi bliskih centrima moći dovoljno je povjerenje

Ali upravo tu nastaje problem. U Crnoj Gori se od običnog čovjeka gotovo uvijek traži dokaz. Od ljudi bliskih centrima moći najčešće je dovoljno povjerenje.

Građanin mora dokazivati kako je sagradio kuću. Rijetko ko pita kako je nastalo bogatstvo. Građanin decenijama otplaćuje legalizaciju objekta. O porijeklu miliona raspravlja se uglavnom kroz političke polemike i novinske tekstove, umjesto kroz institucionalne postupke.

Suština nije u tome da li je neko postao vlasnik nelegalno sagrađene kuće, a neko multimilioner. Suština je u tome što su i jedni i drugi svoje današnje pozicije dobrim dijelom stekli u sistemu koji je godinama funkcionisao po principu političke podobnosti, selektivne primjene zakona i zatvaranja očiju pred očiglednim problemima.

Priča o legalizaciji u Crnoj Gori najmanje je priča o objektima i jemstvima. To je priča o državi koja je razvila impresivnu sposobnost da bude stroga prema slabijima i oprezna prema moćnijima.

I umjesto da legalizacija bude put ka pravnoj sigurnosti, postaje još jedan dokaz da zakon u Crnoj Gori ne važi jednako za sve.