U iskrenom razgovoru vraća se periodu nagle slave, bombardovanja, porodičnih lomova i muzičke scene kakva danas više ne postoji. Govori o razlozima zbog kojih se vratio starim pjesmama, o muzici koja je nekada imala emociju, a danas je često svedena na broj pregleda, kao i o tome zašto mu je produkcija donijela mir koji estrada više ne može.

Ovih dana si se vratio starim pjesmama kroz nove aranžmane. Šta te je navelo da baš sada oživiš muziku dvijehiljaditih u novom zvuku?

-Iskren da budem, u moru banalnih pjesama koje se danas izvode i plasiraju, smatram da je dobra i stara muzika i dalje neprevaziđena. Iz tog razloga sam izabrao osam pjesama iz dvijehiljaditih koje su bile veoma slušane u tom periodu i obradio ih u novim, akustičnim aranžmanima, uz vrhunske muzičare. Ljudima se to jako dopada i raduju me pozitivni komentari. Smatram da i novim generacijama treba plasirati dobre i kvalitetne pjesme, a ne samo budalaštine i vulgarne tekstove.

Kada danas slušaš te pjesme, da li ih doživljavaš drugačije nego u vrijeme kada su nastajale?

-Moram priznati da je danas prisutna neka druga energija. Sve je zrelije, i sa moje strane otpjevano drugačije, a i produkcijski zvuk je kvalitetniji. Nekome se više dopadaju stare verzije, nekome ove nove, ali mi je posebno drago što su neke numere sada napokon ekranizovane, što tada nije bio slučaj. U ono vrijeme, te pesme su bile veliki hitovi.

Da li su ovi coveri više omaž jednom vremenu ili potreba da se publici pokaže koliko su te pjesme bile ispred svog vremena?

-Mislim da ovi coveri podsjećaju na jedno zdravo vrijeme – bez društvenih mreža i lažnog sjaja, kada su ljudi znali da razlikuju dobru od loše muzike. Takođe, bude razne emocije i lijepe uspomene. Muzika se tada stvarala iz ljubavi, dok je danas postala klasičan šou-biznis, često bez kompromisa i emocija.

Kako vidiš razliku između muzičke scene dvijehiljaditih i današnje – šta smo izgubili, a šta eventualno dobili?

-Izgubili smo emociju u pjesmama. Mnogi izvođači iz dvijehiljaditih su prestali da se bave muzikom jer je tržište danas preplavljeno ljudima koji po svaku cijenu žele da budu dio javnog posla. Danas svako može da napravi pjesmu uz pomoć AI alata, snimi spot telefonom i okači ga na društvene mreže. Budalaštine imaju milione pregleda, dok kvalitetne pjesme jedva dosegnu 100 ili 200 hiljada. Ranije toga nije bilo – morao si da se potrudiš mnogo više. Istina je da je danas lakše postati poznat jer imaš sopstvene medije, ali je sve izgubilo čar. Trud se sveo na minimum, a sve ide brzo i površno.

Da li je, po tvom mišljenju, danas teže ili lakše mladim pjevačima da se probiju?

-Danas je lakše plasirati pjesmu ili spot, ali je teže doći do publike i napraviti pravu karijeru. Prava karijera, po meni, znači imati sopstvene hitove, a ne tuđe, i naravno – posjećene nastupe.

Često se kaže da je danas najlakši put do pažnje – praviti budalu od sebe. Koliko to ima veze sa muzikom, a koliko sa vremenom u kojem živimo?

-To nema nikakve veze sa muzikom. Budalu od sebe pravi onaj ko želi da bude primijećen na društvenim mrežama. Pravi pjevač i umjetnik to sebi nikada neće dozvoliti. Muzika je talenat i dar od Boga, i ljudi to uvijek prepoznaju.

Odrastao si uz muziku – tvoj otac je bio harmonikaš i menadžer mnogim velikim imenima. Kako je to izgledalo iz ugla jednog dječaka?

-Otac je bio jedan od najboljih harmonikaša i imao je najviše posla širom Evrope. Majka mi je bila pjevačica. Mnoge velike zvijezde su tada mjesecima živjele kod nas u Beču, kako bi radile razna veselja sa mojim ocem. Odrastao sam uz narodnu muziku, ali sam lično više slušao zabavnu i stranu muziku. Već sa 13 godina sam pokazivao ljubav prema pjevanju, a prije toga sam učio klavir.

Kažeš da su mnoge zvijezde tada mjesecima živjele kod vas u Beču. Da li si bio svjestan kakav svijet gledaš iz prvog reda?

-Kod nas su dolazili gotovo svi – Zlata Petrović, Vesna Zmijanac, Snežana Đurišić, Đani, pokojni Sinan Sakić, Jašar Ahmedovski, Keba, Zorica i Kemiš, pokojni Ipče, Šaban Šaulić… Svi su radili sa mojim ocem, jer je ugovarao najveća veselja širom Evrope. Kao dijete sam im čak čuvao novac, skrivao ga ispod tepiha, pa bi me poslije častili ili kupovali poklone. Tada nisam ni znao ko su svi oni – tek kasnije sam shvatio.

Koliko te je to okruženje oblikovalo – i kao pjevača i kao čovjeka?

-Mnogo sam naučio, i iz dobrih stvari, ali i iz grešaka mog oca, koji je svima pomagao, a kada je njemu trebalo – nažalost, niko se nije našao. Kasnije sam sa njim i pjevao na raznim proslavama. Smatram da svaki pjevač treba makar malo da prođe kafanu, jer te ona nauči životu. Okruženje me je najviše oblikovalo kao čovjeka – za sve ostalo moraš sam da se izboriš.

Sa samo 17 godina snimio si prvi album, a otac je prodao lokal da bi ti kupio studijsku opremu. Koliki je to teret, ali i motiv bio?

-Vratili smo se iz Beča 1997. godine u Mladenovac jer je otac izgubio boravišne papire. Počeli smo od nule, sa vrlo malo novca. Otac je prodao lokal kako bismo mogli da nastavimo dalje i da se ja bavim muzikom. U tom studiju sam naučio da radim i snimio svoj prvi album. To mi je bio ogroman motiv.

Povratak iz Beča u Srbiju zbog neriješenih papira bio je težak za cijelu porodicu. Kako pamtiš taj period?

-Taj period je bio jedan od najtežih za cijelu porodicu, iskreno, a posebno za roditelje koji su povratkom izgubili posao i nastupe širom Evrope. Tada se bez vize nije moglo putovati nigdje, a do nje se veoma teško dolazilo. Nažalost, mnogi prijatelji i pojedini poznati pjevači koji su ranije sarađivali sa mojim ocem nisu nam ukazali pomoć kada je bila najpotrebnija, iako su sa njim zaradili mnogo novca.

Da li si tada ikada pomislio da odustaneš – ili te je muzika držala iznad svega?

-Nikada nisam pomislio da odustanem od muzike. To je tada bila jedina stvar koju sam iskreno volio i sanjao da postanem pjevač. Kasnije mi je majka ispričala da je još 1983. godine, dok je bila trudna sa mnom, rekla kako bi voljela da joj se sin zove Danijel i da bude pjevač, jer je te godine Jugoslaviju na Evroviziji predstavljao Daniel Popović sa pesmom „Džuli”.

Album izlazi 1999, a ubrzo počinje bombardovanje. Kako je izgledalo biti mlad, popularan pjevač u takvom vremenu?

-Tada sam pohađao osmi razred osnovne škole u Mladenovcu. Od 1997. do 1999. smo se mučili i snalazili kako bismo album priveli kraju, jer tada singlovi praktično nisu postojali. Kada se pojavila prva pjesma „Željo jedina”, nisam znao šta me je snašlo. Dolazim u školu kao i svaki drugi dan, a više od pola škole traži autograme i fotografije. Mislio sam da je skrivena kamera jer nisam znao kako da se ponašam. Popularnost je vrlo brzo krenula među tinejdžerima, a prvi koncert sam imao upravo u svojoj osnovnoj školi. Nisam mogao normalno ni u prodavnicu da uđem – ljudi su me salijetali, djeca su dolazila na kapiju, čekala ispred hotela u drugim gradovima. Bilo je neopisivo lijepo, san mi se ispunio, ali je ubrzo uslijedilo bombardovanje i novo razočaranje.

Uprkos svemu, pjesme poput „Željo jedina”, „Koga sada lažeš”, „Spasi me od tuge” postaju veliki hitovi. Kako objašnjavaš potrebu ljudi za muzikom baš u najtežim trenucima?

-Te pjesme su se najviše izdvojile. Muzika je lijek za svaku muku – može da te razveseli, ali i da te rasplače. Ljudi se pronalaze u tekstovima, naročito u teškim trenucima. Takav smo narod – volimo da jedemo, pijemo i veselimo se, čak i kada nije lako.

Bio si jedna od najvećih tinejdž zvijezda tog perioda, a albumi su bili među najprodavanijima. Kako si se nosio sa tolikom popularnošću?

-U početku nisam znao šta me je snašlo. Poslije je uslijedila pauza zbog bombardovanja, a zatim, hvala Bogu, nastupi širom Evrope i brojne nagrade. Čovek se vremenom navikne na popularnost i lagao bih kada bih rekao da ne prija, pogotovo što je to bila popularnost bez društvenih mreža i lažnog sjaja. Ljudi nisu znali šta jedeš, piješ ili kupuješ i to je imalo svoju vrijednost – mogao si da sačuvaš privatnost.

U jednom trenutku okrećeš se komponovanju – ne samo za sebe, već i za druge. Kada si shvatio da imaš autorski nerv?

-Već sa 19 godina sam u svom studiju počeo da komponujem za sebe, a upravo sam ja autor većine svojih najpoznatijih pjesama. Shvatio sam da imam talenat i za to, pa sam počeo da radim i za druge kolege.

Sarađivao si sa imenima kao što su Aco Pejović, Indira Radić, Zorica Brunclik, Darko Lazić, Tanja Savić… Koliko je teško stvarati hit za druge, a ne za sebe?

-Pjesme sam nudio na više mjesta, direktno kolegama ili preko njihovih saradnika, i neke su završile upravo kod tih izvođača. Za Darka Lazića i Tanju Savić komponovao sam pjesmu „Ti si ta”, koja ima više od 10 miliona pregleda na Jutjubu. Iskreno, lakše mi je da radim pjesmu za drugoga nego za sebe, jer dok stvaram već imam jasnu sliku kome bi odgovarala. Kada radim za sebe, mnogo sam neodlučniji i samokritičniji.

Da li postoji pjesma koju si napisao za nekog drugog, a potajno si je želio za sebe?

-Mislim da ne. Smatram da svaka pjesma ima svoj put. Dešavalo se da otpjevam demo i da ljudi misle da bi trebalo da je ja snimim, ali ako pjesmu ne osjetim srcem, ne mogu da je snimim. Pogotovo sada, kada sam zreliji. Zato dugo nisam snimao nove pjesme, već sam se posvetio obradama starih.

Od 2010. godine počinješ ozbiljno da se baviš i produkcijom. Da li je to bio logičan nastavak ili bijeg od estradne svakodnevice?

-Iskreno, ništa nije bilo planski. Ja sam kreativan čovjek i Bog mi je dao talenat za više stvari. Počeo sam da osmišljavam TV emisije i formate koji su kasnije završili na mnogim televizijama i postali popularni. U početku je to bio hobi, a kasnije posao. Bio sam producent nekoliko godina na TV Hepi i osmislio mnoge zabavne i muzičke emisije. Balansirao sam između muzike i produkcije, ali sam se vremenom više posvetio ozbiljnim produkcijskim projektima. Prijalo mi je da se distanciram od estrade, naročito u današnje vrijeme puno pakosti, ljubomore i foliranja. Jedan od projekata na koji sam posebno ponosan je serija „Igra sudbine”.

Rad na projektima poput „Igre sudbine” pokazuje jednu drugu stranu tebe. Da li ti je taj svijet donio novu vrstu ispunjenja?

-Poslije korone sam neplanirano započeo saradnju sa svojim sadašnjim kumom Nikolom Burovcem. Prvi projekat bila je serija „Tri muškarca i tetka”, a zatim je uslijedila „Igra sudbine”, koja traje već šest godina. To se nikada ranije nije desilo u istoriji srpske kinematografije. Neke stvari se jednostavno dese onako kako ih sudbina ili Bog namjeste. Volim ovaj posao i zahvalan sam na svemu. Produkcija je velika odgovornost, dok je muzika moja najveća ljubav.

Gdje je danas Danijel Đurić – više u prošlosti, sadašnjosti ili u onome što tek dolazi?

-Danas sam pomalo u svemu. U prošlosti zbog starih dobrih pjesama, u sadašnjosti zbog „Igre sudbine” i porodice, a za budućnost – vidjećemo šta sudbina donosi. Vjerujem da tek dolazi vrijeme za još dobrih stvari.

Da li te publika danas više vidi kao pjevača, autora ili producenta – ili je sve to jedan isti put?

-Trenutno me ljudi više doživljavaju kao producenta, jer dugo nisam bio prisutan u medijima kao pjevač. Nisam mogao istovremeno da budem potpuno posvećen u oba pravca. Ipak, odlučio sam da se vratim starim pjesmama koje ljudi i danas vole. Na proljeće planiram novu pjesmu, a do tada sam fokusiran na promociju covera i serije „Igra sudbine”.

I za kraj – da se danas pojavi onaj sedamnaestogodišnji Danijel, šta bi mu ti rekao?

-Dobro pitanje. Rekao bih mu:

„Furaj, mali, svojom sredinom, furaj tom dolinom. Bog te čuva, ti pazi ljude – pa šta bude, neka bude.”