“Uvaženi gradonačelniče, uvažene kolege
Ni političko ni životno iskustvo mi ne pomažu da razaznam i predvidim šta je vaš, odnosno naš plan za Podgoricu i Zetu?
Razumijem da je inat postao vrhunac političke taktike i misli, ali ne razumijem s kim se inatimo i koga ćemo to, u konačnom, da srušimo?
Po svaku cijenu želite da započnete gradnju kolektora u Botunu, a da prethodno nijednom nijesmo sjeli i razgovarali o tome kako i sa kim dalje? Kome, zapravo, mi treba da izgradimo postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda?
Samo časak ranije bili smo spremni da političkoj grupaciji predsjednika Milatovića damo sve što se tražilo i dodamo nagradni bonus prajd samo za još jednom „zaplešemo zajedno“, a odnedavno spremamo bodljikavu žicu između Glavnog grada i Zete?
Toliko smo se uneredili u vezi sa jednim kolektorom da će, kada god ga sagradili, biti neophodno da prvo prečistimo sebe.
Sada je navodno ključna stvar da se oburda jedan šator u Botunu – neprijateljska utvrda koja se razapela između nas i budućnosti?
Naoružali smo se metrom i kanapom, razmjeravamo, udaramo nevidljive koćiće, i kunemo se da je Botun na našoj strani te da tako imamo pravo da tu radimo kako hoćemo i šta hoćemo!?
Nije vaš nego naš odjekuje s druge strane žice! A zašto je to toliko važno, uvažene kolege i uvaženi gradonačelniče?
Gdje god povučemo tu čudesnu „demarkacionu liniju“ povući ćemo je posred nas! Čini li vam se da je to istina?
Možda je „kobno mjesto“ podgoričko, a zakleo bih se da je do juče bilo i ostalo zetsko, ali ja vas pitam čiji je narod koji tamo živi? Naš ili okupatorski? Tuđini, emigranti ili naše komšije, naši ljudi?
Nego, da vas pitam i ovo;
Kada porušimo šta treba i koga treba, s kim ćemo da nastavimo dalje i ko će biti nova većina u glavnom gradu? To mi je mnogo važnije od ovog inaćenja i neobjavljenog rata sebi i njima bez kojih ne možemo?
Iskreno, ja vam ne vjerujem ni riječ, ne vjerujem da ćemo preko noći izgubiti 100 miliona evra ako „ne zabodemo lopatu“ u noći punog mjeseca, između srijede i petka, na mitskoj granici između ovog i onog svijeta.
Gradonačelniče, kolege, pozivam vas da se sastanemo i dogovorimo kao ljudi, da nakon što decenijama trujemo Zetu i Botun, Moraču i Skadarsko jezero, ne dodajemo lopatom i bagerom na tuđi strah za život i našu sujetu koju, izgleda, ni jedna spalionica ne može sagorjeti.
Dakle, s kim i kako ćemo dalje?
Nakon što srušimo šatore i zaoremo temelje kolektora kome ćemo da ponudimo da nam doda ruku i podrži većinu?
Mi ne pristajemo da nas bilo ko ucjenjuje – mislim na našu junačku većinu?
Mi iz principijelnih razloga nikada nijesmo pristali na nečiji ultimatum?
A zar nijesmo dali političkoj grupaciji predsjednika Milatovića više nego je osvojio na predsjedničkim izborima?
Zar nam Prvi lider i Prva dama ne uređuju komunalnu infrastrukturu, zgrade i nastrešnice po Glavnom gradu kao da imaju apsolutnu većinu u Podgorici?
Botunjani nas neće „ucjenjivati“ ali Predsjednik može?
Ako nećete da sjednemo i dogovorimo se onda da uradimo ovako;
Predsjednik države, vođa „Promjena za Podgoricu“, gradonačelnik i mi koji vodimo male i velike stranke podgoričke većine, da se zaputimo u Botun i komandujemo rušenje čega treba i zakoračimo u ekološku budućnost.
Nakon toga, da se popnemo na bager i kao oslobodioci ukrcamo na centralni trg Podgorice gdje će nas oduševljeni narod sačekati klicanjem: Trst je naš! Pardon, htjedoh reći Botun.
