Jer, rezultat u ovakvim utakmicama nikada nije bio ključna stvar, niti je iko u Nikšiću gledao tabelu kao mjerilo uspjeha, već je fokus bio na sjećanju na Andriju Delibašića, na okupljanju ljudi koji su dijelili teren, svlačionicu ili rivalstvo sa njim, i na jednom specifičnom osjećaju da fudbal može da bude više od same igre.

U takvom ambijentu i ritam utakmica je bio drugačiji, bez one uobičajene tenzije i potrebe da se svaka situacija pretvori u rezultat, pa su treneri koristili priliku da rotiraju, kombinuju i testiraju, svjesni da je važnije kako ekipa izgleda nego šta piše na semaforu.

Zato i mečevi između Sutjeske, Budućnosti i Partizana nijesu imali onu težinu koju nose takmičarske utakmice, već su više ličili na produženi trening u kojem se traže rješenja, raspoređuju minute i provjerava reakcija igrača u različitim situacijama. Kombinovani sastavi koje su izveli treneri, nešto mirniji tempo i odsustvo rezultatskog pritiska jasno su pokazivali da je ovo bio prostor za pripremu, a ne za dokazivanje kroz bodove.

U tom kontekstu, i detalji poput pogotka Petra Lekića protiv Sutjeske, ili penala koji su odlučili duel Budućnosti i Partizana, više su bili fusnota nego centralna priča, jer ono što ostaje nakon ovakvog turnira nijesu brojke, već utisak, i možda još važnije, osjećaj zajedništva i poštovanja prema imenu koje ovaj memorijal nosi.

I upravo u tome leži njegova vrijednost, u činjenici da je na nekoliko dana fudbal u Nikšiću bio oslobođen potrebe da stalno mjeri, poredi i dokazuje, i da je podsjetio da postoje trenuci kada je važnije zašto se igra, nego ko je pobijedio.