Njen junak je Risto, imenjak Hristov koji je u naše dane, kao nekad Mojsije, idući po vodi kao po suvu, izveo svoj narod iz Egipta i zla, kaže u svom slovu o novoj knjizi Dragana Lakićevića akademik Matija Bećković.
Posljednji dio trilogije započet knjigom „Štap Svetog Save“, a nastavljen „Štapom patrijarha Pavla“ objavljen ovih dana u izdanju Matice srpske – društvo članova u Crnoj Gori, u nevelikom tiražu nudi poetski portret jednog od naših najpoznatijih savremenika – mitropolita Amfilohija Radovića.
“Štap mitropolita Amfilohija“ zbornik je priča nastao „po pričanju sa vladikom“ koji prati put neobičnog dječaka Rista Radovića iz Donje Morače do trona Mitropolije crnogorsko-primorske. Za njenog autora, pisca, pjesnika, glavnog urednika Srpske književne zadruge Dragana Lakićevića to je jedna od onih knjiga koja nastaje sama od sebe.
Patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije živi i danas
„Te knjige nastaju same od sebe. Prvo je nastala knjiga o Svetom Savi, kao produžetak legendi kojih ima na stotine, u kojoj sam želio da napišem svoje legende o Svetom Savi onako kako bi se one mogle danas pisati, razumijevati i događati. U njima je Sveti Sava dospio i do jednog aviona koji leti prema Švedskoj, a bio je i u onoj koloni za vreme Oluje 1995. godine, kada je pomogao jednom dječaku da mrtvoga djeda sprovede do Srbije. Pišući legende o Svetom Savi nisam ni slutio da će umirati patrijarh Pavle, još manje mitropolit Amfilohije. Oni su tada bili živi, ali su na neki način živi i sada, kao i Sveti Sava. Priče o patrijarhu Pavlu nisu nastale iz anegdota nego su od nekih životnih scena i stvarnih situacija poslije njegove smrti postale legende. Tako su kao neka vrsta legendi nastale i ove priče o mitropolitu Amfilohiju, s tim što sam njega poznavao“, kaže za Sputnjik Dragan Lakićević.
Poznanstvo i to što su, kako bilježi u knjizi „rod od starine“, Lakićeviću je dodatno pomoglo da na stranicama ove povijesti kroz mahom istinite priče pokaže po čemu se jedan morački dječak koji je od malena „čudno gledao“ izdvajao od drugih.
On se tako rodio
„Izdvajalo ga je nešto. Da ste u to vrijeme, kada je Risto Radović bio dječak, pitali za njega, i mlađi i stariji bi rekli – on se tako rodio. Da, rodio se tako, i obično i neobično. Pokušao sam da rekonstruišem nešto od onoga neobičnog, od onoga što ukazuje na njegov budući put. Na taj put koji od početka nije ni njemu bio jasan a kojim se uputio još od kad je bio mali, zaputilo ga je sve što ga je okruživalo: roditelji, sredina koju su činili starci i dječaci, zavičaj Donje Morače, i – više od svega – manastir. Ko je god prošao pored njega, morala ga je dodirnuti njegova starina, ljepota i svjetlost“.
Najvažnija škola – manastir Morača
Manastir Morača bio je najvažnija škola za stanovnike tog kraja, otkriva autor knjige „Štap mitropolita Amfilohija“.
„On je tu nešto najstarije, čini se stariji i od rijeke i od zemlje. I on nas je uvijek pratio. Moj prvi ulazak u manastir, kao i mojih vršnjaka, bio je prvi veliki ulazak u svijet vjere i neke posebne ljepote. U knjizi sam zamislio da se tako desilo i sa mladim Ristom Radovićem koji će iz sjaja svijeća toga manastira krenuti u sjaj škole i vjere u kojoj je bio i ostao do kraja života“, objašnjava Lakićević.
Da se na taj put vjere srpski mitropolit zaputio još u ranim danima svjedoče neke od priča iz Lakićevićeve knjige u kojima još u osnovnoj školi mladi Risto brani boga pred učiteljem, zbog čega njegov otac Ćiro Radović mora takvu pojavu, protivnu „naučnoj činjenici da nema boga“ da objasni u partijskom komitetu.
Put od bistrog dječaka do „đeda“
“Te su se priče umnogome dogodile i one su umnogome istinite. To saznanje boga nije izmislio mladi Risto, to je dobio iz kuće. To je bila prva lekcija njegovog oca, mada nisu manje važne lekcije njegove majke koja u mojim pričama ima veliku ulogu. Ono što sam u tim pričama nadgradio i dodao je sama ljubav. I nisam to uradio ja, književnik koji je htio da dopiše, domašta i nadgradi istinite potke o djetinjstvu i životu mitropolita crnogorskog, to je uradila velika vjera, ljubav i poštovanje za tog čovjeka. Od tog „bistrog dječaka“ pa do onog „đeda“ koji predvodi cijeli narod veliki je put. To je izuzetna figura čiji će ugled i značaj da raste kako budu prolazili dani i godine“, sugeriše autor knjige „Štap mitropolita Amfilohija“.
Znao bolje od drugih šta je Kosovo za naše postojanje
A mitropolitov portret nepotpun je bez Kosova, dodaje pisac koji kaže da je Amfilohije bolje od drugih znao šta Kosovo znači za samo naše postojanje.
„On je bio veliki posvećenih Kosova, znao je šta je Kosovo za našu istoriju, tradiciju, kulturu, postojanje. Znao je to bolje nego drugi. To je isto ono zavičajno i znanje stečeno u kući, on to nije naučio u školama. To znanje Kosova dolazi iz porodice, iz Morače.“
Jedna od ilustracija takve tvrdnje je i priča koja se našla u Lakićevićevoj knjizi a koja govori o tome kako je Amfilohije kao đak putovao do Beograda preko Peći i Pećke patrijaršije.
„Zbog kvara na autobusu, morao je tu da ostane i prenoći i on je otišao u Patrijaršiju. Manastirske sestre su ga ujutru našle na molitvi na koju je došao prije njih i shvatile da on o molitvi i službi sve zna. Dali su mu i zamotuljak para, i kada se pobunio jer mu je bilo neprijatno da uzme taj novac, one su mu rekle: „Kad dođeš u mantiji, tada si ga već vratio“. To su prave istine, a ja sam imao sreće da ih čujem ponajviše od mitropolita lično.“
„Ne damo svetinje“, rečenica istorije i vjere
Pored Morače i Kosova, kao jedan od najvažnijih motiva za sklapanje mitropolitovog portreta u završnici knjige našle su se litije, kao završna linija na njemu.
“Amfilohije je bio mudar čovjek, čovjek od mjere, ukusa, razgovora, kompromisa, opraštanja. On je u Crnoj Gori svoga doba pokušavao na sve načine da dođe do mira, sporazuma, do onog što je razumno. Kad je razum ponajviše propao – a to je bilo kad je donošen onaj zakon – on je na glavu stavio mitru, izašao pred podgorički hram koji je podigao i rekao važnu rečenicu, rečenicu istorije i vjere: “Ne damo svetinje!“ I tada su svi krenuli za njim, ponajviše mladi ljudi sa djecom na ramenu i sa ikonama i slikama u rukama, po gradovima, po selima, primorju…Svi su oni krenuli za Amfilohijem, a to znači njegovim putem. I taj se put ne završava“, uvjeren je Dragan Lakićević i dodaje da je uvjeren da Crna Gora koja je izabrala mitropolitov put neće imati kolebanja.
“Onaj svijet koji je išao za njim, na litijama, i dalje će ići za njim. Mitropolit Amfilohije i dalje besjedi, i dalje sjaji. I danas mnogo mladih ljudi ide u hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici i prije nego što odu ka ikoni, siđu u kriptu da se najprije poklone njemu. Dugo će trajati i on i sjećanje na njega, na to vrijeme kada se činilo da je sve izgubljeno, a onda se pokazalo da nisu izgubljeni ni čovjek ni vjera. Njegova misija će se nastaviti, u to sam uvjeren.“
