Istraživanje je obuhvatilo više od 83.000 kilometara rijeka u 11 balkanskih zemalja, uključujući i Crnu Goru, i predstavlja prvo uporedivo regionalno sagledavanje stanja rijeka u više od jedne decenije.

Glavni uzroci degradacije rijeka su: izgradnja hidroelektrana i akumulacija, zahvatanje vode, vađenje šljunka i sedimenta, infrastrukturni zahvati i regulacije korita.

Posebno su pogođene veće rijeke, dok su manji planinski vodotoci još uvijek u boljem stanju, iako se pritisci i na njih brzo šire.

Uprkos negativnim trendovima, izvještaj ističe i pozitivne primjere. Oko 900 kilometara rijeka u regionu sačuvano je zahvaljujući građanskom aktivizmu, obustavljanju štetnih projekata i proglašenju zaštićenih područja. Najznačajniji primjer je proglašenje Nacionalnog parka „Divlja rijeka Vjosa“ u Albaniji.

Crna Gora predstavlja izuzetan slučaj u evropskom kontekstu, jer i dalje posjeduje neke od najnetaknutijih riječnih slivova na kontinentu, uključujući Taru i Moraču, koji čine ekološku kičmu ne samo države već i šireg regiona. Međutim, uprkos ustavnom statusu ekološke države, podaci iz izvještaja ukazuju na rastuće pritiske na ove sisteme, prvenstveno kroz planove za nove hidroenergetske projekte, nelegalnu eksploataciju šljunka i sve intenzivnije infrastrukturne zahvate.

Autori izvještaja upozoravaju da se Balkan i dalje izdvaja kao posljednje veliko uporište prirodnih rijeka u Evropi, ali da se prostor za njihovu zaštitu brzo sužava.

Na osnovu nalaza, upućen je poziv Vladama i donosiocima odluka da sistemski zaštite preostale očuvane rijeke, zaustave dalju izgradnju destruktivnih hidroenergetskih projekata, uspostave redovan i usklađen monitoring rijeka, saniraju već oštećene vodotoke kroz mjere obnove prirodnih ekosistema.