Iz UMHCG su saopštili da, uprkos postojećim zakonima i podzakonskim aktima, javni prevoz u Crnoj Gori i dalje ostaje nepristupačan za većinu osoba s invaliditetom.
„Fizičke barijere, poput visokih trotoara, nefunkcionalnih rampi, nedostatka zvučnih i taktilnih oznaka, kao i nepristupačnih stajališta i vozila, svakodnevno onemogućavaju kretanje osobama s invaliditetom. Zakonima su propisane obaveze u vezi s pristupačnošću, ali njihova primjena na terenu je i dalje nedosljedna. Iako tehničke mjere postoje, jasno definisane Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, njihova realizacija je ograničena i sporadična, dok nadzor gotovo da izostaje“, ukazali su u saopštenju.
Prema rezultatima istraživanja, osobe s invaliditetom u velikoj mjeri oslanjaju se na privatne automobile, što dodatno produbljuje socijalnu isključenost onih koji ne posjeduju lična vozila.
„Nedostatak funkcionalnog sistema javnog prevoza ograničava njihovu mobilnost, samostalnost i učešće u društvu, što u osnovi predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava. Pored fizičkih prepreka, zabilježen je i ozbiljan nedostatak pristupačnih informacija – vozila i stajališta najčešće nemaju zvučne najave niti kontrastne natpise, dok digitalne aplikacije ne funkcionišu ili nisu prilagođene osobama s invaliditetom“, navedeno je u saopštenju.
Poseban problem, ukazali su, predstavlja nedovoljna edukacija zaposlenih u sektoru javnog prevoza.
„Više od dvije trećine osoba s invaliditetom navodi da osoblje, prije svega vozači i dispečeri ne znaju kako da im pruži potrebnu podršku. Ovo često dovodi do nepristojnog i neprofesionalnog ponašanja, zbog čega korisnici osjećaju dodatnu isključenost i nesigurnost. Takav odnos ne može se ispraviti samo tehničkim rješenjima, ključni faktor inkluzije su ljudi. Stoga je neophodno uvesti kontinuiranu edukaciju i praktičnu obuku o pristupu osobama s invaliditetom, kao i uspostaviti mehanizme prijavljivanja nepravilnosti u ponašanju zaposlenih“, poručili su.
Prema njihovim riječima, iako tehnologija nudi značajne mogućnosti za unapređenje dostupnosti, u praksi se rijetko koristi ili se koristi selektivno.
„Zvučne najave često ne rade, taktilne staze su neredovno postavljene, a digitalne platforme nisu univerzalno dizajnirane. Ispitanici najčešće ističu potrebu za poboljšanjem opreme kao što su rampe, liftovi, zvučna signalizacija i tehnička pomagala. Posebno se ukazuje na važnost razvijanja digitalnih alata koji omogućavaju praćenje linija i dolazaka vozila u realnom vremenu, kao i potrebu za edukacijom samih korisnika o korišćenju dostupnih tehnologija“, saopšteno je.
Pored fizičke i komunikacijske nepristupačnosti, istraživanje je pokazalo i zabrinjavajući nivo neinformisanosti o postojećim pravima i olakšicama.
„Iako određeni broj osoba koristi povlastice u javnom prevozu, čak 30,5% ne zna da ima pravo na oslobađanje od određenih naknada, dok više od 70 odsto ispitanih nikada nije polagalo vozački ispit pod prilagođenim uslovima. Dostupnost vozila za obuku i polaganje trenutno zavisi od dobre volje privatnih auto-škola, umjesto da bude sistemski regulisana i zagarantovana od strane Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija“, ukazuju iz UMHCG.
Naveli su i da je nedostatak odgovornosti takođe vidljiv u oblasti parkiranja sa kime se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju.
“Mjesta rezervisana za njih zauzeta su od strane nesavjesnih vozača, dok komunalna policija rijetko interveniše. Kontrola u izdavanju oznaka za povlašćeni parking gotovo da ne postoji, što otvara prostor za brojne zloupotrebe. Stoga je neophodno uvesti strožu kontrolu i razviti jednostavne mehanizme, uključujući digitalne platforme, za prijavljivanje nepravilnosti. Sveobuhvatni nalazi istraživanja upućuju na duboko ukorijenjenu zapuštenost sistema, odsustvo institucionalne odgovornosti i nepostojanje centralnog tijela koje bi koordinisalo politiku pristupačnosti. Neujednačena i neefikasna implementacija mjera pokazuje da Crnoj Gori hitno nedostaje jasna, međusektorski usklađena Strategija pristupačnosti, kao i institucija koja bi nadgledala njeno sprovođenje, pratila napredak i objavljivala redovne izvještaje. Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 96 osoba s invaliditetom, koristeći kombinovanu metodologiju – terensko anketiranje i fokus grupe sa ciljem da se sagledaju stvarna iskustva, percepcije i potrebe korisnika sistema“, saopštili su iz Udruženja.
