Šest godina nakon izborne noći u kojoj je okončana višedecenijska vlast DPS-a, pitanje više nije samo šta se dogodilo tog 30. avgusta, već — šta smo uradili sa pobjedom koju je narod izborio.

Put do tog dana nije počeo u izbornim štabovima. Njemu su prethodile godine političkih sukoba, pritisaka i podjela, a njegovu posljednju i najsnažniju najavu donijele su veličanstvene litije. Od Berana i Andrijevice, preko Murine i čitavog Gornjeg Polimlja, do gradova širom Crne Gore, desetine hiljada ljudi pokazale su da je strah, na kojem je svaki dugovječni sistem vlasti gradio dio svoje moći, moguće pobijediti.

Upravo zato „Vasojevićka riječ“ šestu godišnjicu 30. avgusta obilježava razgovorom sa Milunom Zogovićem, potpredsjednikom Demokratske narodne partije i jednim od političkih aktera koji je godine opozicionog djelovanja proveo u otvorenom sukobu sa tadašnjom vlašću, prolazeći i kroz hapšenja i političke progone.

Za portal Zogović govori bez zaobilaženja: o pobjedi i razočaranjima nakon 30. avgusta, litijama koje su, kako kaže, slomile strah od režima, političkoj prevari onih koji su iznijeli promjene, položaju srpskog naroda, srpskom jeziku, popisu, ali i odluci da napusti funkciju potpredsjednika Vlade nakon što nije prihvaćena inicijativa za ustavno normiranje srpskog jezika kao službenog.

Posebno mjesto u ovom razgovoru pripada njegovoj rodnoj Murini, Gornjem Polimlju i Vasojevićima — kraju za koji Zogović kaže da nikada nije birao stranu zato što je jača, već zato što je smatrao da je ispravna.

Njegova ocjena šest godina kasnije možda najbolje sažima i suštinsku dilemu čitavog posttridesetoavgustovskog perioda:

„Pala je vlast, ali režim nije srušen”.

Šest godina poslije velike pobjede, „Vasojevićka riječ“ otvara pitanja o kojima se ne može govoriti samo jezikom godišnjica i slavlja: šta je ostvareno, šta je iznevjereno i da li je politička Crna Gora postala onakva kakvu je narod očekivao dok je 30. avgusta 2020. čekao red pred biralištima.

Kako sa distance od šest godina ocjenjujete veličanstvenu pobjedu 30. avgusta 2020. godine i da li je narodna volja za korijenitim promjenama i slomom DPS režima do kraja ispoštovana?

Bremenska distanca ne može umanjiti značaj jednog tako velikog datuma. Istina sa velikim zakašnjenjem, stvorena je mogućnost da otpočne proces demokratizacije Crne Gore. Na žalost kako sada stoje stvari, što zbog nesposobnosti što zbog nedostatka motiva za njihovim otklanjanjem, najgore ideološke tekovine DPS-a su privremeno uspjele da prežive pad sa vlasti te partije, posebno je alarmantno da su najgore diskriminatorske tekovine usmjerene protiv srpskog naroda i jezičke većine u Crnoj Gori dobili nove mentore i zaštitnike. Jedno je sigurno, trideseti avgust 2020. godine nije bio obična izborna smjena vlasti. Bio je to istorijski narodni referendum protiv tridesetogodišnjeg sistema koji je Crnu Goru pretvorio u privatni politički posjed jedne partije. Narod je tog dana, poslije decenija straha, ucjena, pritisaka i političke arogancije, rekao – dosta!

Ta pobjeda je bila veličanstvena, ali moramo biti potpuno iskreni: nije sve ono što je narod tražio 30. avgusta do kraja sprovedeno. Pala je vlast ali režim nije srušen, mnogi ostaci paralelnog sistema su preživjeli. Preživjele su navike, mreže, interesi i ljudi koji su decenijama mislili da im Crna Gora pripada.

Narod nije glasao samo da Milo Đukanović i DPS odu sa vlasti. Glasao je da više nikada niko ne može da zarobi državu, institucije i sudbine građana.

Litije su bile pokretač veličanstvenog sloma diktature, a Vi ste sa svojim narodom od prvog dana bili u prvim redovima. Šta je ta duhovno-slobodarska snaga kojoj ste lično doprinijeli značila za konačno buđenje Crne Gore?

Istorija i vrijeme su svakom zacrtali i odredili ulogu. To je bilo veliko narodno sabranje. Pokazalo se da je sloga preduslov svih velikih pobjeda našeg naroda. Ostaće upamćeno kako je uhapšen cijeli poslanički klub Demokratskog Fronta i to u Skupštini Crne Gore, nakon toga krenule su litije kao nešto najljepše što nam se moglo dogoditi. Došao je i 30.avgust i pad DPS-a ali i velika politička prevara onih koji su najviše dali da dođe do promjena. Vlast su dobili oni koji nijesu dali nikakav doprinos u smjeni režima. Litije su bile najveći mirni narodni ustanak koji je savremena Crna Gora vidjela. Narod nije izašao na ulice zbog funkcija, novca ili političkih fotelja. Izašao je da brani svetinje i pravo na jednakost da sam odlučuje o svojoj vjeri, imenu i identitetu.

Ponosan sam što sam bio sa svojim narodom, znao sam da u takvom trenutku političar nema pravo da stoji sa strane. Ako narod šeta po kiši i snijegu, ako majke vode djecu, ako starci izlaze da brane ono što su im ostavili preci, onda je red da budete sa svojim narodom. Litije su slomile ono što je izgledalo kao nesalomiva stvar – strah od režima.To je njihova najveća pobjeda.

Poslije litija više ništa nije bilo isto. Narod je shvatio da je moć režima mnogo manja nego što je režim godinama pokušavao da nas ubjeđuje. Kada se narod oslobodi straha, režim je već politički poražen.

Berane, Andrijevica i Murina ostali su upisani kao neosvojivi bedemi odbrane svetinja. Kako objašnjavate taj genetski kod naroda Gornjeg Polimlja koji uvijek prvi i bez kalkulacija ustaje kada se brane čast, ime i srpsko dostojanstvo?

Gornje Polimlje nikada nije bilo prostor u kojem se sloboda mjerila kalkulacijom. Ovdje se uvijek znalo: kad se brani obraz, ne gleda se ko će šta da ponudi.

Zato su Berane, Andrijevica, Murina i cijeli ovaj kraj bili među prvima kada je trebalo stati u odbranu svetinja. To nije bilo slučajno. Ovaj narod je kroz istoriju naučio da se sloboda ne dobija na poklon.

Vasojevići se nisu opredeljivali za stranu koja je jača nego za onu koja je ispravna. I to je ono što je režim najviše potcjenjivao. Mislili su da mogu sve da kupe – funkcijom, zaposlenjem, pritiskom ili strahom. Ali postoji nešto što se ne kupuje a to je obraz. Upravo je taj obraz Gornjeg Polimlja bio jedan od bedema koji je pomogao da se 2020. godine sruši politička tvrđava koja je decenijama izgledala neosvojivo.

Negdje u susret tim danima sam u Skupštini Crne Gore rekao da nas ima dovoljno koji smo prije spremni da izgubimo glavu nego da je nosimo bez obraza i ispostavilo se da je tako.

Vaša rodna Murina i čitav ovaj kraj pretrpjeli su brutalne nepravde i zanemarivanja od strane bivšeg režima. Koliko je upravo ta tinjajuća slobodarska energija zavičaja bila presudan zamajac za pad tridesetogodišnjeg režima?

Murina je za mene i zavičaj i rana i ponos. Ovaj kraj je mnogo dao Crnoj Gori, a od države je često dobijao premalo. LJudi su ovdje godinama gledali kako im mladi odlaze jer im država nije ponudila perspektivu. Gledali su kako se razvijaju neki drugi krajevi, dok se njihov zavičaj sistematski gura na marginu. Ali ono što režim nije razumio jeste da se čovjeku može uzeti mnogo toga, ali mu se ne može uzeti pamćenje. Murina pamti i nepravdu i otpor. I zato je energija ovog kraja bila važna u rušenju starog sistema. LJudi koji su godinama osjećali da ih vlast ne vidi, 2020. godine su pokazali da i te kako znaju da vide vlast – i da joj kažu „ne“. Murina je dugo čekala i borila se za istinu i uspjela je u tome. Država je priznala nakon dvije ipo decenije da se u Murini desio zločin. Što je veliki pomak u odnosu na prethodni period.