Poslanik Ujedinjene Crne Gore dr Vladimir Dobričanin kazao je da se Crna Gora ne bi sjetila nijednog ubijenog građanina u NATO bombradovanju.

“Žrtve u Murinu nisu samo žrtve u Murinu. Žrtve u Murinu su žrtve Crne Gore, bila ona unietnička, multietnička, građanska, negrađanska, kakva god. To su žrtve Crne Gore koje je Crna Gora, ne zaboravila, ona ih namjerno krije, jer to nije trendi, to nije in sada, jer smo mi članica istog tog saveza koji je prouzrokovao smrt naših građana. Ako bismo se sjetili naših žrtava, vjerovatno bi “uvrijedili” naše partnere”, kazao je Dobričanin.

On je dodao da se Crna Gora ponizila.

“Toliko je pala nisko da ja ponekada ne vidim ni ono junaštvo, a pogotovo ne čojstvo, u odnosu prema onim žrtvama prema kojima treba da bude najsuptilniji i najosjetljiviji, a to su nevine žrtve – dječije. To su djeca koja su tek počela da žive, koja ni zašta nisu bila kriva, izuzev što su se igrala u blizini nekog mosta kojem je nekom umnobolniku iz NATO saveza zaličilo na nešto što može da bude meta”, istakao je Dobričanin.

Prema njegovim riječima, porodice su zaslužile da dožive da se ubistvo njihovih najmilijih nazove pravim imenom, a to je – ratni zločin.

“Mi smo poniženi. Nisu oni nas ponizili, mi smo sami sebe ponizili, ponizili tako što ćemo da prihvatimo da nas neko ubija zarad učešća u tom vojnom savezu i zarad toga što su oni sada kao naši partneri i mi se ponašamo kao da su to žrtve nekih drugih ljudi, kao da su tu djecu rodile neke tuđe majke i ja mislim da bi vjerovatno ogroman broj današnjih ljudi, koji su decenijama radili na tom zaboravu, da bi bili najsrećniji kada bi se imena ovih žrtava zaboravila i kada se više nikada ne bi spominjala, jer bi na taj način i nestale, ne bi nikada ni postojale”, kazao je Dobričanin.

Istakao je da isti moćnici koji su bombradovali i ubili djecu u Murinu i koji su ubili svjetsku pravdu, odlučuju o našim životima.

“Koliko god to djelovalo kao duboka država i teorija zavjera. Svaka žrtva koja ima prefiks srpska je nepoželjna u sjećanju. Mi još nismo dobili satisfakciju za skoro milion ubijenih Srba u sistemu logora u NDH. Nisu nas ni podržali kada je gotovo 36 odsto muške populacije u Srbiji nestalo u Prvom svjetskom ratu. U Drugom svjetskom ratu smo procentualno najviše izginuli posle Rusa i Njemaca i jedna smo od pet zemalja koja je bila na strani pravde, svega pet. Ne očekujem da nas bilo ko podržava, to je jednostavno tako. Mi smo u 19. i 20. vijeku predodređeni za jedan političko i istorijski odstrijel kao narod”, rekao je Dobričanin.

On je kazao da je posrijedi igra sa žrtvama i programiranje šta će se zvati zločinom, a šta nekim slučajnim dešavanjima.

Politički analitičar Božidar Denda ističe da je događaj u Murinu tragičan i da poprima oblik narativa o ratovima devedesetih i o nepravdi koja je činjena tokom interevencije NATO-a na terotirjii tadašnje SRJ, dakle Crne Gore i Srbije, ali i o nepravdi koja je činjena porodicama žrtava koje su stradale u Murinu.

“Šest civilnih žrtava, od čega troje djece. Poznato je da u Murinu nije bilo vojnih formacija i vojne infrastrukture, da je to jedno malo mjesto u opštini Plav, u blizini granice Crne Gore i Srbije i poznato je da se napad dogodio iznenada i traja kratko u sred bijela dana, oko 12 sati kada su se djeca igrala u blizini tog mosta. Jedan od propusta koji je načinjen je taj što nije bilo sirena koje oglašavaju neposrednu opasnost od bombardovanja”, kazao je Denda.

Dodao je da su porodice pokušale da vode sudske sporove, ali da su oni bili nemoguće jer je tužilaštvo u Crnoj Gori to odbacivalo zbog zastarjelost.

“Očigledno da u postkonfliktim društvima kakvo je naše, selektivna pravda i selektivne žrtve predstavljaju problem. To je posljedica političkih prioriteta, međunarodnih okolnosti i dominantnog narativa u koji je određene žrtve klasifikuju kao više prihvatljive i poželjne, dok se druge kvalifikuju kao manje poželjne žrtve. Da bi te manje poželjne žrtve izašle iz zabranjene zone, zone ćutanja, potrebno je nekoliko stvari: politička hrabrost, profesionalni mediji i instutcionalna aktivnost odgovornog društva koje će smjelo i hrabro da se suoči sa prošlošću i preispita odgovornost onij koji su odgovorni, jer bez ravnopravnog i unifromnog sagledavanja svih žrtava, ne može biti potpune pravde”, naglasio je Denda.

Ukazao je da kao društvo nismo dovoljno sazreli da bi mogli da se suočimo sa svojom bliskom i daljom prošlošću.

“Svako napredno društvo koje planira svoju budućnost mora da ima formiranu svijest o značaju kulture sjećanja. Ako se kao zajednica razumnih bića ne sjećamo naših predaka i događaja iz prošlosti koji dominantno opredjeljuju naše biće, karakter našeg društva, onda mi kao društvo ne postojimo, jer jedno društvo, pored ostalih stvari, čini ta kluturna baština, a sastavni dio kulturne baštine jeste zapravo kulture sjećanja. Kultura sjećanja je sistemski okvir u kome je potrebno da djeluju institucionalne politike koje sprovode nadležni državni organi, zatim sistem obrazovanja i da se na bazi svega toga uspsotavi jedan zvaničan narativ”, rekao je Denda.

Dodao je da se u našem obrazovanju ne daje dovoljno pažnje o zločinima koji su se dešavali kroz našu istoriju, kao što je, kako je dao primjer, zločin u Velici.

“Mi kao društvo još imamo kompleks inferiornosti, jer smatramo da kao mali narod ne možemo da nametnemo velikim narodima i moćnim državama ovoga svijeta ono što je nama važno”, smatra Denda.