Nasilje u porodici nije privatna stvar, to je rana zajednice koja krvari tiho – dok neko ne odluči da je zacijeli.
“Nekada se dešava da mi smatramo da to nasilje prema djeci i nije tako izraženo kao što se misli, da djeca imaju prevelika prava itd, međutim, to sve nije tako. Mi živimo u jednoj kulturološki zatvorenoj sredini, u kojoj iza zatvorenih vrata mogu da se dešavaju različite stvari. Mi zapravo vrlo često živimo i u sredini u kojoj se nasilje normalizuje”, kaže ona.
Pejaković ističe da su ekonomska kriza, stres i poroci najčešći okidači.
“E sada, kada se dese neki događaji koji i nas iznenade, u smislu intenziteta nasilja, mi možemo da kažemo da su alkoholizam, korišćenje psihoaktivnih supstanci, stres, siromaštvo, porodični konflikti, bračni konflikti, negdje okidači, ali opet to nije opravdanje za fizičko ili bilo koje drugo zlostavljanje djece”, dodaje ona.
Neka od djece žrtava nasilja i dalje noću ustaju na svaki glas. Druga ne žele da idu u školu. Treća ćute, jer su naučila da ćutanje znači sigurnost.
“Djeca, bez obzira na to da li su zlostavljana ili ne, i to je najtužnije od svega, vole svoje roditelje i imaju lojalnost prema njima, često i ne znaju da su žrtve zlostavljanja. Ali dijete koje živi u sredini koja je nasilna, koja je nesigurna, u kojoj postoji jako puno konflikata, ono trpi neke različite stvari, zaista može da razvije neke obrasce. Bilo da postane anksiozno, depresivno i da se povuče u sebe, bilo da se vrati u neku raniju fazu odrastanja, recimo ako ima pet, šest godina, da opet piški u krevet, da krene opet da sisa palac, u crtežu možete da primijetite neke elemente koji su projektivni, vidi se da nisu prilagođeni njegovom uzrastu i da se nalazi u nekom konfliktu”, dodaje psihološkinja.
Djeca koja odrastaju u nasilju nose osjećaj krivice i straha. Ako im se pomoć ne pruži na vrijeme, trauma se prenosi na generacije.
“Mi kao društvo, što se vidi, i dalje nismo, i kroz škole, i kroz društveni kontekst, i kroz medije itd, nismo naučili da obrađujemo i da tolerišemo ljutnju, a to je ono što moramo da radimo u psihološkom kontekstu, kada su porodice u pitanju. Moramo da imamo kroz škole i kroz sve ostalo edukacije o tome i, naravno, kada se dese neki ozbiljni slučajevi nasilja, da to prijavimo, bilo Centru za socijalni rad, bilo nadležnim institucijama koje onda postupaju da bi djeca mogla da se zaštite”, dodaje ona.
Za djecu koja su preživjela nasilje, strah ne nestaje tako lako. On ostaje u snovima, u pogledu, u tišini. I dok sistem pokušava da ih zaštiti, najvažniji korak i dalje čeka – da društvo prestane da okreće glavu, zaključuje Pejaković.
