U predloženom dokumentu izražava se, kako se navodi, ozbiljna zabrinutost za položaj crnogorskog i srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, uz tvrdnju da se njihova situacija „svakodnevno pogoršava pod privremenim prištinskim institucijama“. Predlagači se pritom pozivaju na Povelju Ujedinjenih nacija, Završni akt iz Helsinkija i Rezoluciju 1244 Savjeta bezbjednosti UN.
Deklaracija direktno dovodi u pitanje politiku svih dosadašnjih vlada Crne Gore od obnove nezavisnosti, uz ocjenu da su ignorisale volju većinskog stanovništva kada je riječ o priznanju Kosova i Metohije, koje se u dokumentu tretira kao sastavni dio Srbije.
Posebno se apostrofira zahtjev prema aktuelnoj Vladi da hitno promijeni kurs spoljne politike. Od premijera Milojka Spajića traži se vođenje „izbalansirane“ politike, uz jasan poziv da predstavnici Crne Gore u međunarodnim organizacijama ne podržavaju odluke koje su, prema ocjeni predlagača, usmjerene protiv interesa građana i odnosa sa Srbijom.
Deklaracija nosi i snažnu političku poruku solidarnosti sa, kako se navodi, „stradalim crnogorskim i srpskim narodom“, uz insistiranje da se kriza izazvana jednostranim proglašenjem nezavisnosti rješava isključivo mirnim putem i u skladu sa međunarodnim pravom. U završnici dokumenta naglašava se privrženost suverenitetu i teritorijalnom integritetu Srbije, uz pozivanje na međunarodne pravne okvire, prije svega Rezoluciju 1244.
