To je jedna od ključnih poruka događaja na kojem je Centar za ženska prava predstavio istraživanje „Po koju cijenu? Analiza troškova specijalizovanih usluga za žene žrtve rodno zasnovanog nasilja u Crnoj Gori“.

Istraživanje pokazuje da Crna Gora mora obezbijediti posebne budžetske linije za finansiranje specijalizovanih usluga, institucionalizovati rodno odgovorno budžetiranje, osigurati dugoročno finansiranje ženskih organizacija, uspostaviti tri krizna centra za žrtve seksualnog nasilja, ojačati kapacitete skloništa i unaprijediti dostupnost usluga ženama iz posebno ranjivih grupa.

Izvršna direktorica Centra za ženska prava, Maja Raičević, poručila je da organizacije civilnog društva decenijama pružaju podršku ženama koje su preživjele nasilje, ali da ta podrška i dalje u velikoj mjeri zavisi od projekata, kratkoročnog i neredovnog finansiranja i međunarodnih donatora.

„Vlade se oslanjaju na ženske organizacije da isporuče usluge — a te iste organizacije finansiraju projektno, kratkoročno i neredovno. „Rezultat je paradoks koji žene plaćaju vlastitom bezbjednošću i zdravljem – i one koje usluge traže i one koje ih pružaju “, kazala je Raičević.

Ona je podsjetila da Istanbulska konvencija obavezuje državu da obezbijedi sveobuhvatne, dostupne i finansirane usluge za žrtve svih oblika nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ipak, istraživanje pokazuje da je Crna Gora i dalje daleko od sistema u kojem podrška ženama ne zavisi od donatorskih ciklusa, već od jasne budžetske i institucionalne odgovornosti države.

Prema nalazima istraživanja, optimalni finansiranje svih specijalizovanih usluga koje pružaju ženske nevladine organizacije zahtijevalo bi svega 0,07 odsto državnog budžeta za 2026. godinu, odnosno 2,82 miliona eura.

Istovremeno, nasilje nad ženama društvo već sada skupo košta. Prema proračunima zasnovanim na ranijem istraživanju UNDP, trošak nasilja nad ženama u Crnoj Gori iznosio je 0,5% bruto domaćeg proizvoda, i to samo po osnovu smanjene produktivnosti i odsustva žrtava sa posla. U odnosu na BDP Crne Gore u 2025. godini, isti procenat bi danas iznosio oko 41 milion eura godišnje. Taj iznos ne uključuje troškove zdravstvenog sistema, pravosuđa, socijalnih usluga, niti dugoročne posljedice po djecu koja odrastaju u nasilnom okruženju.

„To je samo vrh ledenog brijega. S druge strane, specijalizovane usluge podrške koje nasilje zaustavlja i ublažava njegove posljedice košta neuporedivo manje“, poručila je Raičević.

Na događaju je ukazano i na probleme u sistemu licenciranja. Visoki formalni zahtjevi, koji se odnose na prostor, broj zaposlenih i angažovanje licenciranih stručnjaka, otežali su rad pojedinih manjih organizacija sa dugogodišnjim iskustvom, dok kriterijumi licenciranja ne zahtijevaju nužno rodno osjetljiv pristup niti stručnost u radu sa ženama koje su preživjele nasilje.

„To znači da organizacija bez iskustva u radu sa žrtvama nasilja može dobiti licencu ako ispuni formalne uslove, dok organizacija sa 20 godina prakse može ostati bez licence jer nema prostor odgovarajuće kvadrature ili novac da ga iznajmi i opremi“, upozorila je Raičević.

Ambasador Republike Austrije u Crnoj Gori dr Christian Steiner istakao je značaj rodno odgovornog budžetiranja i podsjetio da Austrijska razvojna agencija dugoročno podržava rodnu ravnopravnost na Zapadnom Balkanu, jer su rodna ravnopravnost i osnaživanje žena preduslov za smanjenje siromaštva, ekonomski rast i društveni razvoj. Ambasador podsjetio je da je Austrija i ove godine na zasijedanju Komisije Ujedinjenih nacija o statusu žena u Njujorku nastavila da promoviše ta načela.

Govoreći o austrijskom iskustvu, Štajner je kazao da je Austrija jedna od rijetkih država u svijetu koja je još 2009. godine u svoj Ustav uvela rodno budžetiranje.

„Juče sam pročitao da je prvi put u nacrtu državnog budžeta za period 2027–2028. predviđeno posebno poglavlje posvećeno rodnom budžetiranju, čime se dodatno naglašava značaj rodne perspektive u planiranju javnih finansija“, rekao je Štajner.

Generalna direktorica Direktorata za socijalno staranje i brigu o porodici Sabina Muratović govorila je o aktivnostima Ministarstva u oblasti razvoja usluga, uključujući planirano uspostavljanje tri krizna centra za žrtve seksualnog nasilja — po jednog u svakoj regiji Crne Gore. Krizni centri bi trebalo da obezbijede privremeni smještaj, hitnu medicinsku pomoć, forenzičke preglede u roku od 72 sata, psihološku i pravnu podršku, kao i davanje jedne izjave na jednom mjestu, čime bi se smanjio rizik od sekundarne viktimizacije. Navela je i povećanje izdvajanja za skloništa i da ministarstvo dodatno finansira pružaoce usluge smještaja za svakog korisnika koji boravi u skloništu.

„Iznos koji se izdvaja po korisniku povećan je sa 250 na 350 eura mjesečno kako bi se obezbijedili kvalitetniji uslovi smještaja i podrške“, kazala je Muratović.

Koordinatorka projekta iz Centra za ženska prava Ana Jaredić naglasila je da projekat nije usmjeren samo na pružanje usluga, već i na to da kvalitetne specijalizovane usluge postanu održiv dio javnog sistema zaštite. Kazala je da projekat predstavlja nastavak dugogodišnjeg partnerstva sa Austrijskom razvojnom agencijom, koja je, kako je navela, godinama jedan od najznačajnijih partnera Centra za ženska prava u razvoju i unapređenju specijalizovanih usluga za žene koje su preživjele rodno zasnovano nasilje.

Posebno je izdvojila značaj podrške besplatnoj pravnoj pomoći, koju je opisala kao jedan od ključnih oblika podrške ženama sa iskustvom nasilja.

„Zahvaljujući toj podršci, naš servis već godinama može da obezbijedi pravnu pomoć ženama kojima je potrebna zaštita od nasilja, pristup pravdi i ostvarivanje prava. To je podrška koja ima vrlo konkretan uticaj na živote žena koje nam se obraćaju za pomoć“, kazala je Jaredić.

Jedna od autorki istraživanja, Anja Vučinić, kazala je da analiza pokazuje značajan raskorak između stvarnih stvarnih potreba i sredstava koja država trenutno izdvaja za te usluge.

„Analiza kapaciteta skloništa pokazala je da Crna Gora ne raspolaže dovoljnim brojem mjesta za smještaj žena i djece koja bježe od nasilja. Prema procjenama istraživanja, državi nedostaje oko 40 porodičnih mjesta, odnosno oko 120 kreveta u skloništima, dok na sjeveru države ne postoji specijalizovano sklonište za žene žrtve rodno zasnovanog nasilja“, kazala je Vučinić.

Iako su izdvajanja za skloništa povećana posljednjih godina, kako je rekla, istraživanje pokazuje da i dalje postoji veliki finansijski jaz između dodijeljenih sredstava i stvarnih troškova njihovog rada.

Vučinić je navela da je slična situacija i sa uslugama psihosocijalnog savjetovanja, koje pruža 12 organizacija u devet opština.

„Finansiranje je nedovoljno i usluge ostaju u velikoj mjeri zavisne od donatorskih sredstava. Usluge Centra za ženska prava se u potpunosti finansiraju bez podrške države “, rekla je Vučinić.

Govoreći o socijalnom stanovanju, Vučinić je istakla da duge procedure često primoravaju žene da duže ostaju u skloništima, čime se smanjuju ionako ograničeni kapaciteti za prijem novih korisnica.

Zbog toga je, kako je navela, potrebno razviti model tranzicionog stanovanja koji bi predstavljao prelaz između boravka u skloništu i trajnog stambenog rješenja.

Na osnovu nalaza istraživanja preporučeno je uvođenje posebnih budžetskih linija za finansiranje specijalizovanih usluga, institucionalizacija rodno odgovornog budžetiranja, dugoročno finansiranje ženskih organizacija koje pružaju podršku žrtvama nasilja, uspostavljanje tri regionalna krizna centra, povećanje kapaciteta skloništa, otvaranje specijalizovanog skloništa na sjeveru Crne Gore i unapređenje dostupnosti usluga ženama sa invaliditetom i drugim posebno ranjivim grupama.

Centar za ženska prava poručuje da podrška ženama koje su preživjele nasilje ne smije biti privremena, neujednačena ili nedostupna. Ona mora biti dio sistema koji razumije nasilje, vjeruje ženama i štiti njihovu bezbjednost — danas, sjutra i bez obzira na to ko je na vlasti ili da li postoje donatori koji bi podržali rad ženskih servisa.